fbpx

Garminova nagrada

Darwinova nagrada dodjeljuje se ljudima koji su svojim “djelovanjem” oslobodili čovječanstvo svojeg genetskog nasljeđa. Konkretnije, bedacima koji su se na najgluplji mogući način ili sterilizirali ili skončali. Ako ikada uvedu “Garminovu nagradu”, nominacija mi je zagarantirana.

10337745_10153417177383532_9132391645860671093_n

Četvrtak poslijepodne. Vani kijamet samo takav: puše k’o ludo, kiša pljušti. Gledam pokorno kroz prozor preveliki bor u našem dvorištu kako se savija k’o neka loša trbušna plesačica (u glavi mi je čagica Ave Karabatić, prizor koji me noćima budio u znoju a na koji sam naletila jednom pred par godina kad sam pokušala prebaciti na kanal 41 al je jedinica zaštekala pa se program prebacio na onu kasnovečernju nedjeljnu emisiju koju je jednoć radio dragi mi Delale). Komentiram s mužem kako je vrijeme da ga damo srušit jer, iako nam  je drag, zbilja je pre-pre-pre velik i već pomalo opasan u toj svojoj starosti.

Tak su i mom dedi produživali vozačku do 87-e pa je lik polupao valjda svaki retrovizor u kvartu, udubio sva garažna vrata prilikom manevriranja kod parkiranja i rušio apsolutno sve što mu se našlo na putu dok se jednog dana nije zaputio prema Krku i onda nazvao svog sina (mog tatu) samo da ga obavijesti da je on upravo „tu na pola puta, otpao mu je kotač (!!!) jer je zakačio neki glupo postavljeni stup pored (!!!) ceste na zavoju… mislim, tko još stavlja stupove PORED ceste…. „

17:00… uzimam smartfoun, čekiram mejl, treninga ima…  u biti, nije da ga nema… nitko nije poslao mejl da je trening otkazan (ne znam zakaj vele da se trening „odgađa“ kad se OTKAZUJE jer još nismo imali nikakvu nadoknadu, al ajd…)

Yes!!!! Napokon trening po pravoj kiši!!! Evociram uspomene na ne-tako-davnu subotu kada sam se sva nabrijana sa još 5 nadobudnih školaraca nacrtala u Boćarskom u 10 i 15 da bi trening bio otkazan. Kojaaa nepraavdaa!!! Ovi u 9 su trčali, a mi sad nećemo? Pa nemre to tak!!! Dizali smo bunu, nagovarali trenere, moljakali. Vani je pljuštalo, puhao je grdi vjetar, al nismo se dali. No, ni oni se nisu dali: nisu prolazile ni moje famozne ideje o tome da nas se spoji u jednu grupu niti da trčimo pol treninga, niti da trčimo sami. Ništa. Neumoljiva trenerska ekipa ostavila nas je na cijedilu… nas štrebere… nas šaćicu najupornijih.

Gledam ja tako kroz prozor i pakiram torbu za trening – kabanica, šuškavac (nepromočivi), rezervne čarape, hlače, vesta (idem poslije na otvorenje izložbe pa da se uljudim), poljubim muža, podragam pesa, i krenem… Napokon pravi HARD CORE!!!

Nakon cca pola sata vožnje u koloni s brisačima na najjače dočepam se Boćarskog. Ništa čudno, osim što nema Danijelinog Audija na uobičajenom mjestu. Pripišem to blagom prometnom kolapsu u gradu, utrpam Ajvića (autić + Ajvi = Ajvić) na Audijevo mjesto (:P), zgrabim torbu i utrčim u Boćarski. Trenerica Petra u čudu digne glavu: „Kaj ti tu radiš? Pa, trening je otkazan.“

„Otkazan??! Ček, pa nisam dobila mejl… kak… kak, otkazan?“

„Kak nisi? Pa poslao je Vedran mejl.. evo, gle… u 5 i 2 minute“

„5 i 2 minute??! 5 i DVIJEEEE MINUUTEEE???!!!! „

Umjesto da se kišobranom klepim po glavi, spuštam torbu i pogledam Petru: „Ja idem! Kad sam se već probila do sim, ja idem… baš me briga… ja idem… Posudiš mi garmin?“

„Naravno! Znaš na njega?“

Naravno! …da ne znam, al kaj sad, pa nije to neka kvantna fizika. Stisneš gumb, pa drugi gumb i kaj? Uostalom, samo me zanima pejs i štoperica. Petra mi pokaže kaj moram stisnut i ja već letim pokraj praznih trampolina prema Savkinoj plavoj tabli.

Dakle, 5 serija po 3 minute: prva minuta 6.15, druge dvije 5:30. Pa 2 minute hodanja. Može…

Kliknem garmin, mali zapišti da me uspješno locirao, i to je to… krećemo prema Savici. Ja. Trčim. Sama. Nikoga nema. Ponosna glava je gore: nasip je moj.

10247207_10153454333133532_8634173129285062207_n

7:40… 7:20… 6:50… ubrzam ja još malo. Kiša me udara u leđa, šuškavac mi se lijepi za rit, dignem mokri rukav da vidim koliko sam brza… 6:40… pa kak? Pa nije baš da se vučem!! Obrišem kišu s prokletog pištavca na ruci, zavučem ga pod mokri rukav i opalim koliko me noge nose… e, sad ćeš ti vidjet… kiša me pljuska po licu, bedra mi se smrzavaju, osjećam kako mi voda prodire u tenisice…  naravno, kad blejim u taj glupi garmin i ne gledam kud trčim pa prema Murphyjevom zakonu ugazim u SVAKU lokvu… opet pogledam na ekran – 5:00… opaaalaaa… uspori malo… u biti, ne, nemoj, već je prošlo preko minuta i pol.. ne, ipak uspori, sad si na 5:30… ili je bilo 5:40, ček, kaj piše? 7:00!!!? Kaaak? Glupa spravo!!! Ok, pusti spravu, možeš ti to i odokativno… samo zguraj te tri minute i onda lijepo prošeći, namjesti to čudo na ruci, i sve bu ok… I prođu te tri minute, počnem hodat (prema garminu hodam 5:10… ouuukeeej… ) resetiram ga, al ga ne resetiram već ga ugasim („#$%$#“!!!), pa odokativno procijenim da je prošlo pol minute hodanja, pa ga pokrenem, pa skužim ispod mosta dva frajera kako na jednoj nozi skaču po štengama (gore) , pa sam si sva super-über-cool jer su oni papci koji su pod krovom, a ja sam totalni hard core jer me zapljuskuje kišurina i olujni udari vjetra, i jer su mi mokre gaće, i imam poplavu u tenisicama, i (šatro) nepromočivi šuškavac mi se zaljepio za guzicu i onak, imam garmin na ruci pa ga onako jako važno izvlačim ispod promočenog rukava i gledam u njega… Ok, po mojoj slobodnoj procijeni vrijeme je da se pokrenem. 3, 2, 1.. trč!! Garmin i ja nađemo neki kompromis na 6:10, op, op ide to nekako.. nakon minute, ubrzam ja…  na… 7: 20????! KAAAK????!!!! AAARRGHH!!! Spravo prokleta!!! Ubrzam još malo, ništa. Ubrzam još malo – ništa. Blejim tako nabrušena u ekran neko vrijeme, šljapnem u lokvetinu epskih razmjera i odlučim da je vrijeme da se opet resetiramo. I garmin, i ja. Odlučim da sam istrčala i ove tri minute, odhodam još malo i krenem nazad. Već sam ja poprilično ostavila most iza sebe i onog momenta kad sam se okrenula osjetim na licu i bedrima prekrivenim tanašnim cikláma (Boje ciklame!!! Nisam prekrivena mnoštvom tanašnih cikli!!!) dri fit tajicama svu snagu orkanskog zagrebačkog proljetnog pljuska. Usprkos šiltu, kiša me šiba po licu, kapuljača mi se lijepi za glavu, nožni prsti šljapkaju, osjećam kako mi se voda slijeva s ramena niz ruke, a onda osjetim kako mi se i majica zaljepila za tijelo. Trčim ko luda. Ne gledam više ni garmin, ni dečke ispod mosta (iako sam primjetila da su digli glavu kad sam prozujala) već pogledom tražim nogice. Nema ih na vidiku, nasip je jedna nakupina vode nošene vjetrom. Ne vidim više ništa od kiše i vjetra u očima.

Ok,  daj se skoncentriraj, pa nećeš valjda sad ne odradit sve kak treba, a na pola si, i već si ionak sva mokra. Kamaaaan!!!! U biti, dobro rezoniram, sad je već sve gotovo, sad mogu sve odradit do kraja. Ajmo ovaj sprint računat ko treću seriju, sad hodam dvije minute… „ I krenem hodat. Vjetar po meni lijepi mokru odjeću.  Ma, oću vraga hodat 2 minute, smrzla bum se. Ubrzam hod u trk: tri minute trčanja, to je to, tri minute, baš me briga koja je brzina, tri minute. Taman ću se približit Boćarskom. Trčim po lokvama jer blejim u garmin, više ne gledam pejs već samo odbrojavam sekunde. Vjetar mi i dalje uništava lice, skrećem sa staze u nadi da će mi drveće i grmlje pružit kakvu takvu zaštitu. Nije bolje, samo sam još blatnija, upadam u još veće lokve i još glasnije psujem samu sebe jer sam MORALA odraditi otkazani trening. A i ti, Nasipe – po prvi put smo potpuno sami a ti tako…

Nema više unutarnjih monologa. Ne čujem se više, nit ne pričam. Više mi nije ni zabavno. Trčim sama, u tišini, s kišom na licu.

U mokrim gaćama.

Prođu te tri minute, skinem garmin i stavim ga u mokri džep. Nastavim trčat. Prazna, tupog pogleda i mokra kao da me netko prije minutu izvukao iz Save.

Dotrčim do klupica, pored klupica, po stepenicama, kraj trampolina, preko parkinga, do auta… Skinem sve mokro sa sebe, presvučem se u hlače i vestu, upalim grijanje i mokre kose krenem na otvorenje izložbe.

Na semaforu sam se pogledala u retrovizor i rekla samoj sebi na glas:

KADA TRENERI OTKAŽU TRENING – OTKAZALI SU GA S RAZLOGOM!

Pokisla i napisala: Ivi First

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts