Maro nije bio na krosu!
Zamolili su me Akači s Nasipa da to spomenem u slijedećoj kolumni, a kako nisam našla nikakav bolji moment za ovakvu izjavu, eto je u naslovu. U biti, nije to ni toliko loš naslov s obzirom da se ni ja skoro nisam pojavila na našoj premijernoj utrci na 10 kilometara. A to je, bome, duga priča….
Nedjelja, 31. 08., liježem u krevet i nekim čudom uspijem zaspati oko pola 2 ujutro. Nažderala sam se nekog grozomornog čipsa s kemijom pa mi želudac nikako nije dao da usnem ranije. Snivam snom pravednice kadli me oko pola 4 probudi vrisak mog zakonitog. S obzirom da nije šlapučar, momentalno otvaram oči jer znam da ne urla zato jer je vidio pauka ili (nedajbože, moja najgora noćna mora) noćnog leptira. Ne. Urla jer nam je u spavaćoj sobi prava pravcata poplava. Krov smo još davnih dana sanirali (ak trebate dobre krovopokrivače, javite se s povjerenjem da vam preporučim koga da nikako NE angažirate) no, gospoda su previdjeli jedno 5 kvadrata neožbukanog zida kroz čije pore (vjerojatno se to zove fuge… ono između dvije cigle, ne) sada kiša pronalazi svoj put. Ma, najbolje da sami vidite o čemu se radi:
I tako smo muž i ja po onom kijametu završili na krovu i pokušavali nekako zaštititi taj dio zida, boreći se pri tom s kišom koja se nije gasila satima. Nakon te neprospavane noći i šihte na radiju koju sam odradila u nekom polusnu, počela sam kihati, kašljati i šmrcati. Kroz glavu mi je samo prozujalo: Ne opet! Ne opet isti scenarij k’o s Plitvicama!! NEEE!!!! Za tjedan dana trčimo adidas kvartovski kros u Maksimiru, a ja si nikako ne želim ponovno priuštiti turističko razgledavanje uzrokovano žešćom prehladom i tonom medikamenata. E, neće moći!!!
Odlučno ostajem doma cijeli tjedan uz med, čaj, limun i češnjak i napokon dočekam i tu subotu. I dalje sam prehlađena, al nije tak strašno ko zadnji put.
Ustanem.
Padnem po stepenicama.
Zalijem se vrućom kavom.
Shvatim da nemam doma ništa za jesti.
Isplaniram kako ću krenuti ranije, sparkirati se na Borongaju (gdje se ne plaća parking) i usput na okretištu uzeti nešto za u kljun.
Navlačim tajice. Rupa koja se inače nalazi ispod lijevog koljena je nestala. Evo je ispod desnog. Skidam tajice i oblačim ih na pravu stranu.
Krenem prema parkiralištu. Na pola puta počnem kopati po torbi tražeć ključeve od auta. Nađem ključeve i skužim da nisam ponjela tenisice.
Vraćam se po tenisice. Stavljam ih u torbu. Izlazim. Krećem prema parkiralištu. Na pola puta se sjetim da sam ključeve (dok sam tenisice stavljala u torbu) ostavila u hodniku na komodi.
Vraćam se po ključeve. Odlazim (odlučila sam) po poslijednji put. Uđem u auto, hitim torbu na suvozačko. Iz torbe se počne cijediti voda. Nisam dobro začepila bočicu. Odlučna da se ne vraćam više, zovem muža da mi do dvorišnih vrata donese drugu torbu. Vadim mokre stvari, obavljam primopredaju.
Sparkiram se. Oprezno se spustim u pothodnik. Kupim 2 banane. Odlučim da mi se danas više ništa loše neće desiti.
I stignem ja tako nekako živa do Maksimira i sve se lijepo posloži. Čak sam i s Nevenom šator podigla i nisam se ozlijedila. Yess!!! Skupe se školarci, klubaši, pričamo, zekamo se. Zorica mi se potuži da ima tremu, a meni u glavi sreća što sam uopće u jednom komadu došla do Maksimira, ne razmišljam o trci jer znam da ću je završiti. To uopće nije upitno, upitno je samo u kojem vremenu.
Uz razgovor ugodni kreće lagano i zagrijavanje, kadli – grozna bol. Bol koja mi je natjerala suzu na oko! Iskreno, ne znam jel to bila suza od fizičke boli, ili me zabolila činjenica da se za 5 minuta upuštam u svoju prvu 10-kilometarsku trku a desna noga mi ne radi. Doslovno ne-ra-di! Stanem na nju – noga popusti. Trenerica Tina priskače u pomoć, istežemo taj prokleti mišić, pljušte savjeti o šparanju. Krenemo trčati, noga se zagrije i ja letim.
Prvih pet kilometara nisam se mogla odvojiti od svojih “Tinkača” (školska grupa C + klupska grupa D… nismo ni Cekači, ni Dekači, pa smo se prigodno prozvali Tinkači). Ne da nije išlo, išlo je – no zezancija i atmosfera je bila toliko dobra da bi se, svaki put kada bi se odvojila, vraćala natrag. Zadnjih par kilometara ipak se osjetio lagani umor, nismo toliko pričale, a i ja sam se zakucala u svoje misli i uživala u onoj finoj kišnoj izmaglici koja nas je sve osvježavala. Nisam ni skužila da sam poprilično odmakla od grupe. Na zadnjoj uzbrdici srela sam svog frenda Sanjina, onda se od nekud stvorio i Igor, i nas smo troje uz dobru zeku uplovili u cilj. A da je pred nama bio još jedan krug, i to bih istrčala bez problema.
01:05.15! Žešće loše. Znam da mogu bolje. Al nemreš i ofce i nofce! Lajavica u meni još uvijek je jača od trkačice. Pripadnost čoporu Tinkača, pjevanje, glupiranje (cure, nemojmo se zavaravati) i zezanje ovoga puta bilo je jače od jurišanja na dobro prolazno vrijeme. Igor se šparao za Wine run, a Sanjin inače uvijek trči po ravnome pa su ga dokrajčile uzbrdice. Al nam je bilo preeeezabavno!
Uz dobru ekipu sve ide lakše. Zaboraviš i na prehladu i istegnuti mišić i poplavu u spavaćoj sobi. Zaboraviš na kilomere koji su pred tobom, samo ideš. Zaboraviš i na blato, zaboraviš tu i tamo i na neki korjen pa se popikneš, ali i na to ubzo zaboraviš i samo trčiš. Zaboravila sam čak i gdje sam parkirala pa sam se nakon trke uputila prema Pimpek placu, umjesto prema okretištu. Zaboravila sam i da imam još jednu bananu u torbi pa sam doma u vrečici pronašla kašicu.
Nakon trke, muž me odveo na ručak. Ništa strašno se nije desilo, osim što mi je nož pao na pod. Dva puta.
Otišli smo doma. Kad sam se parkirala, ogrebala sam malo nečiji veliki bijeli auto.
Nitko me nije vidio, pa sam se preparkirala par mjesta dalje.
Baš me briga.
Ionako umalo ni ja nisam, kao Maro, uopće došla na kros!
Ivi First