Nikad mi nije bio problem pisati. No, ova epizoda je pothvat jednak Zagrebačkom polumaratonu. Tjedan dana nam je trebalo (meni i mom nedijganosticiranom ADHD-u) da se pribremeo, sistematiziramo misli i primimo se pisanja. Nije baš puno pomogla ni činjenica da smo otputovali u predivan Falkensteiner pomoći pri organizaciji njihova prvog triatlona jer, nije lako visit na laptopu dok je oko tebe ovakva milota! (milina +divota…) Pa eto, ulovila sam malog od bazena da mi otvori suncobran jer od sunca teško vidim ekran, uvalila se na ležaljku u badiću (19. listopada, halooo???!) i krećem… vraćam se u Zagreb… samo u mislima, za sad… tek navečer i fizički…
Subota ujutro, dan uoči polumaratona. Budilica drnda oko pola 8, nevoljko ustajem i proklinjem dan kada sam upoznala Nedeljka Vareškića (‘oče to tako kad sam pospana :P) koji me uvukao u ovaj prokleti svijet trčanja i utrka. Proklinjem i sebe koja sam pristala ranom zorom ujutro ić na Trg dijelit flyere za Zagrebački noćni cener. Proklinjem i onaj predivni puni mjesec u koji je Andreja hipnotizirano gledala dok smo se istezali na Nasipu (“Gle, kak se brzo diže!”) a koji mi nije dao spavati već nekoliko dana. Proklinjem podočnjake, vodu za kavu kojoj treba cijela vječnost da zavrije, muža koji nije zamjenil potrošenu rolu papira u wc-u. Nisam se još ni probudila kako spada, a već sam ljuta na cijeli svijet! Kavica me malo smiri pa zažbukam podočnjake i krenem put dogovorene lokacije. I stavm novu rolu papira u zahod.
Pa kud su taj šator zveknuli drito na Maduševac? Kofein me očito nije zdrmao kako treba pa me ljuti pozicija šatora u kojem se podižu brojevi. Neviđena gužvancija, miješanje trkača, slučajnih prolaznika, prolaznika namjernika (“A kaj se tu dijeli?”) i prolaznika koji su došli mjerit tlak i šećer. Da, bilo ih je nekoliko pa sam čak u jednom momentu sugerirala curama da si nabave neki tlakomjer kad je već “deda doš’o da ne mora kod doktora”. S jedne strane sam naadrrr… ndana na cijelu situaciju u kojoj ja sad tu nekaj čamim i dijelim letke, mjesto da sjedim doma i slažem si outfit za sutrašnju utrku, lakiram nokte, biram boje gumica za kosu, smišljam što ću, kada i u kolikoj mjeri pojesti i jednom riječju – proživljavam neki veliki stres i uzbuđenje jer sutra je veliki dan. Ono, trebala bi me prat trema al umjesto treme iz mene pršti “Bok, dolaziš na Cener? Ne? Evo ti letak…” s osmijehom od uha do uha. Kako vrijeme odmiče, ljudi je sve više i više. Stranaca, lokalaca, Zagrepčanaca (i genijalnih Bosanaca!!! Znate koji ste! 😉 ). S velikom većinom dogodi se neki dijalog u kojem onda iz mene izleti ko iz neke vrtićanke “Ja sutra trčim svoj prvi polumaraton!”. Reakcija, uvijek ista – od Norveške, preko Češke, do Makedonije: Bit će ti super! Ta se rečenica toliko puta ponovila pred tim šatorom da je jednostavno morala biti istinita. Bit će mi super! Vjerovala sam u to, i odlučila da tako mora biti. Trema? Pih! Meni će bit super!
“Nemoj se sutra zaletavati s idejama da obaraš rekorde, dobro?” stiže poruka od frenda oko pol 12. “Buahahaha… Jedina želja mi je preživjet, tak da možeš bit bez brige! Bit će mi super!” – odgovaram. I s tom mišlju usnem.
Ustanem na vrijeme i dobro raspoložena. Sretno siđem niz stepenice, stavim vodu za kavu i veselim se današnjem pothvatu. Poklopam, pijem izotonik, svežem šiške, nabacim hlačice s celulitom i “all in” majicu i kreće panika. Di su mi dokoljenke? Nema mi dokoljenki? Budim muža, tražimo dokoljenke. Ja neeemreeem trčat bez dokoljenkiiii!!! Ah, gle – stavila sam ih na tenisice da ne zaboravim gdje su. Ok, di mi je voda. Muž mi je sinoć kupil bocu vode. U frižideru je neka načeta. Di je moja vodaaa??? Ah, gle – u vrećici na stolu. Slično je bilo i s naočalama, zihericama, šiltericom, gelom i garminom. Srećom, ulovila sam posljednji tramvaj do Trga.
Koja euforija!!! Hrpa ljudi, dobro raspoloženje, osmijesi, veselje. Fotkanje, grljenje, razgibavanje pa opet fotkanje i grljenje. Enormni red na wc-u i, da prostite – zapišavanje obližnje ulice (sorkač, cure… tražila sam neku damskiju riječ al ono zbilja nije bilo nimalo damski :P). Sve to prolazi u nekom maglovenju, nekom osjećaju meni najsličnijem onom kad se ujutro probudim, a doma nema kave. Samo nisam uopće naadrr…ndana nego prštim od sreće, veselja i optimizma. I nisam jedina. Svi smo pomalo euforični. Gurancija do starta, selfie, simpa Norvežanke iza nas. Garmin nikako da me locira, što me inače jako živcira al sad mi to nekako ne smeta pretjerano. Krećemo. Vičemo, mašemo, tražimo svoj komadić prostora u rijeci trkača koja se polagano ali snažno slijeva Jurišićevom prema Draškovićevoj. Zezanje uz trčanje, trčanje uz zezanje i zadnje uvjeravanje skeptika kako ovo nije ništa drugo nego “trening dužine na novoj, zanimljivijoj lokaciji”. Pa, koliko često imamo priliku bit tramvaj?! Navijači viču, mašu, skrećemo prema Vlaškoj. Na uglu stariji gospodin sa svojom suprugom u invalidskim kolicima. Ona mlati klepetaljkom koliko može, a ne može. Predivni su. Odmaknemo dalje, vika jenjava al, ne smeta. Plješćemo i bodrimo navijače. Prođemo Kvatrić, Maksimir i ja jedva čekam da se dočepamo Hondlove jer me tamo čeka mama. Već mi lagano suze oči kad je spazim iz daljine. Uskoro će bit 3 godine otkako mi je umro tata, sportaš, profesor tjelesnog i veliki zaljubljenik u sportska događanja. Mamu to nikad nije zanimalo pa me posebno steglo oko srca kad mi je dan ranije najavila da će doć navijat. “Znaš da bi vas tata sigurno pratio na biciklu?” “Znam , mama!” “E, pa ja neću s biciklom, al doći ću navijat!”.
“Mamaaaaaa!!!!” – potrčim prema svojoj sjeduši, a cijela četa “Satančića” (mislim, Tina je dobila startni broj 666… to je jednostavno zahtjevalo promjenu imena) započne skandiranje: “Mama! Mama! Mama!” Ljubimo se, grlimo, ne znaš tko je sretniji – mama ili ja. Suza krene, priberem se i nastavim dalje. Trčimo po suncu. Vruće nam je, al nedamo se. Prolazimo benzinsku na kojoj striček taman šlaufom zalijeva prilaz. “Može malo po nama?” Striček se odazove i stane nas zalijevati, nažalost bio je predaleko pa je toliko željeno osvježenje izostalo. Stižemo do prve okrijepne stanice. Piči neka zagrebačka stvar dok grabimo čaše, flaše i zalijevamo se vodom. “Cure, zgodan frajer na balkonu gore lijevo!!!” – spazim ga krajičkom oka. Pretežno ženska grupa “Satančića” sinkronizirano okreće glave prema komadu uz vrisku odobravanja. Mislim da smo mu uljepšale dan.
Okret. Vraćamo se. Vruće je za popiii…ludit! Nakon okretišta u Dubravi laagano se rasipamo. Čekam Meli i još par cura. Bodrimo se međusobno, zafrkavamo, netko upali radio na mobitelu. Kreće pjesma. U prolazu pričam s navijačima, zvrndam po stazi lijevo-desno. Mašem ljudima na prozorima, plješćem maratoncima koji vrte već drugi krug. Skrećem iz Vlaške. Na uglu i dalje gospodin sa suprugom u kolicima. Klepetaljka se i dalje sitno drma. Odlazim sa staze. Zagrlim prvo njega, a onda i nju. Dam joj veliku pusu u obraz! Šibam dalje. Dolazim na Trg. Plešem, mašem, vičem! “Vučeš se, Ivi! Daj malo ubrzaj!” – viče mi naš dr. Vlahek. Ima pravo. Al kako da ubrzam kad se ne želim maknut odavde? Želim osobno pozdraviti svakog navijača uz stazu. Plesati s bubnjarima. Grliti fotografe. Hajfajvati navijače. Zvjerlam okolo, i među gomilom poznatih lica evo i njih: šačica klubašica! “Hočeš da idem s tobom?” – vikne mi Sanja. “Molim?” – odgovaram zbunjeno. “Hoćeš da idem s tobom do kraja? Da te pratim? Došle smo pratit ekipu koja je ostala solo? Hoćeš?” (sad me ljudi kraj bazena čudno gledaju jer sam se rasplakala… onak, za ozbač… Sanja, volim te!!!) Ne znam što da joj odgovorim pa promumljam “Ne treba hvala!” a srce mi želi eksplodirati od sreće.
Pičim dalje. Stižem do Tuđmanca na kojem me čeka moja proširena obitelj, prvi susjedi. U punom sastavu! Marjeta, Marko i moje mezimice Laura i mala Mia koja se vrti u kolicima, maše i viče “Aji (Ajvi) ima kapu!”. Stajem, grlim ih onakva znojava i mokra. Ulazim u svoj kvart. “Susedaaaa!” viču dečki iz pizzerije. “Ajmo susedaaaaa!!!” Zastanem, mahnem, a osmijeh mi se razvuče toliko da me zaboljelo. “Iviiiii!!!! Bravo Iviii!!!” – urla susjed s kojim često zajedno šetam psa. “Bravoooooo!!!! Ajmooo, Iviii!!!” viču iz kvartovske birtije. Okrenem se na Selskoj, krenem nazad. U povratku se mimoilazim s Meli i klupskom pratnjom. “Idem s tobom!” – odluči Sanja u trenu. “Ajde!” – složim se – “Ljepše je u društvu!” Trčimo, tračamo, pozdravljamo moje susjede, svratimo na čašu vode u kafić na tramvajskoj stanici. “To, Ivi!!!” – viče dečko koji radi u obližnjem Tobaccu i koji je sjeo na kavu, a teta iz kafića stane nuditi vodu i ostalim trkačima. Koja ludnica. Koji osjećaj. Ja ne bih da ovo završi. Već smo blizu cilja. Sanja priča što će nas u cilju dočekati, ostavlja me kod ograde i vraća se po Meli. Trčim pored nekoga (neka mi ne zamjeri, ne sjećam se tko je to bio od silne euforije). Zgrabim je za ruku. Izmjenimo neki razdragani polumutavi ali iskričavi pogled. Puštam prijateljicu i uplešem u cilj! Objese mi medalju oko vrata. Noge ne slušaju. Prolazim pored Manduševca u kojem se namaču bolna trkačka tjelesa. Primamljivo, Došetam do našeg šatora, popijem vode, roknem selfie i pomislim – “Kako bi mi sad sjela jedna cigareta!
“Za kolko si istrčala?” – pita me netko. Bacim oko na rozi sat koji još uvijek odbrojava. “Nemam pojma, zaboravila sam ga zaustavit!”
U maglovenju se presvlačim i krećem k svekrvi na ručak. Hodam Ilicom navijam za maratonce i razmišljam o onoj cigareti. Pa, da… To je ona koju zapališ nakon dobrog sexa. Iako je ovo bio prvi koji nije bio bog-zna-kaj. Mislim, tko je ikada uživao u prvom sexu? Nekako se podrazumijeva da je nespretan i da vjerojatno neće polučiti neko tantričko zadovoljstvo. Al, ako ga odradiš s osobom koju voliš, uživat ćeš u svakoj sekundi! I cigareti koja slijedi!
2:33 rekli su službeni rezultati. Razumljivo. Moj ADHD i ja smo u tih 21 km prešli bar 25 km, zvrndajuć lijevo -desno po stazi. Nije mi žao ni jedne jedine izgubljene sekunde. Drugi put će biti bolje. Ovaj put si ne bi mogla oprostit da nisam izljubila mamu, tetu s klepetaljkom, susjedu Marjetu, dečke iz Pizzerie, susjeda s pesom, tetu iz kafića i malog iz Tobacca.
I stvarno, bilo mi je super!
Potvrda mi je stigla i u obliku maila moje najdraže Sarajke: “Meni je bilo slično na sarajevskom prije 3 sedmice – teško je trčati za rezultat u svom gradu”.
Moj Zagreb, tak imam te rad!
A sad idem skočit u bazen…. 😀
Ivi First