Samopomoć u boci
Jeda od blagodati freelancerskog posla svakako je činjenica da danas, u podne, na +765 stupnjeva koliko ih vjerojatno ima na zagrebačkom užarenom asfaltu mogu bit doma. Da, znam, vele da je 30 i nešto, ali nema šanse. Sve je to urota! Vruće je za opsovat! Par puta za redom. Pogotovo ako ti nema tramvaja, a one niškoristi tramvajske stanice ne pužaju ni mrvu hlada. Tko god da je rekao “idemo delati” takva tramvajska stajališta sigurno ima svog vozača, klimatizirano auto i frenda koji postavlja prozirne nadstrešnice.
Meni, naravno, sve to skupa uopće ne smeta jer eto, upravo danas u podne, sjedim doma za kompjuterom, u gaćama (ne, nije ništa sexy u pitanju, mislim da se ovo službeno zove “granny panties”), s kriglom hladnog soka dok mi ventilator astmatično puše u potiljak (da, nemamo klimu jer smo ju lijeni ić kupit!) I sve se pitam zašto si jučer nisam priuštila isti ovakav tretman? Nisam, jer nisam znala da mi je vrućina baš ovoliki neprijatelj. To sam saznala jučer. Na treningu.
Najavili su toplotni udar. Pametnome dosta: kam god da ideš – ponesi vodu sa sobom. Ja sam čubila doma jer su mi majstori (napokon!) došli popravit krov i to je vjerojatno bio uzrok mojih nedaća. Pila sam ja vodu, al očito ne dovoljno. Ono: doma sam, držim se hlada, kad ožednim potegnem direkt iz pipe. Oko petice sam otišla prođirat pesa, držali smo se hlada (pazite na peseke za vrijeme sunca, užareni asfalt jako smeta šapicama) pa mi je palo na pamet da bi se za trening valjalo posebno pripremiti. Krenula sam damski pijuckat vodu, izvukla bijelu maramu za na glavu, bijelu prozračnu majcu (slažem se, ličila sam više na malu iz pekare, nego na malu iz adidas škole trčanja), namazala se zaštitnim faktorom 30 (ok, ok, stavila sam i akcelerator na noge, kaj sad, pa mogu malo boje ulovit), uzela sunčane naočale i obukla kratke hlačice koje akcentiraju svaku kvržicu mog velebnog celulita. Osim bora oko očiju (koje sam naslijedila od mame pa ih jako volim), ta mi je bedrena napast jedina naznaka da sam se prije 3 i pol godine prevalila u tridesete. Celulit je taj cinka moju kronološku dob! Bar sam tako mislila.
Stigosmo na nasip, vrućina je nesnosna, a moja dječja bočica vode s porukom za samopomoć bila je skoro pa prazna već nakon skipova. Krenuli smo trčat. Razgovor ugodni s Jadrankom (koja vjerojatno više neće nositi sat na ruci za vrijeme treninga… ili hoće al će se skrivat od mene… hmmm… Jadranka?) nakon nekog vremena pretvorio se u onaj majke i dosadnog djeteta: “Kolko još?”… “Jadranka, kolko još?”… “Jadranka, na kolko smo?”….
I idemo… trčim ja, razmišljam o nedavnom razgovoru s Vlahekima kada sam ih na kavi pitala kak izdrže te ultramaratone jer je meni od svega najgora – dosada, razmišljam o tome kako su mi rekli da razmišljaju o svemu i svačemu, pa razmišljam o moru, o Močvari, o mostu, o dečkima ispod mosta i nikako ne razmišljam o nožnim prstima koji trnu. Nikako! A, ne!! Not on my watch!! I tu naravno krene “nemoj misliti na torticu” efekt – efekt koji u mom slučaju pali sa svime osim sa torticom. Pa tako i nožnim prstima.
Izignoriram nekako mrtve prste, no lagano osjećam da ne mogu udahnuti kako treba. Fali mi zraka. Okrećemo se u trku, napravim još par koraka, promrmljam nešto Jadranki (mislim da sam htjela reć: “nemrem više, srušit ću se” a iz mene je izašlo “hrmljmrflja..”) i počnem hodat. Slika mi se distorzira, boje se miješaju, ravnoteža mi popušta. Vedran se okreće, ja mu mašem da je sve ok, da mi se samo malo vrti i nastavljam svoj hodalački put prema Boćarskom. I putem srećem ostale “odmetnike” sa sličnim problemima. Sjajno, pomislim, nisam jedini bedak koji se poluspreman hvata u koštac s visokim temperaturama . Otpijem taj zadnji guc tople vode iz bočice s porukom za samopomoć koju sam strateški (i, morate priznat, vrlo lukavo) zagurala u sportski grudnjak. Hvatam zrak, mičem nožnim prstima, potrčim, stanem, i tako nekoliko puta… priključim se B grupi i u jednom komadu dovučem svoje bolno tijelo do Savkine table.
Gotovo je. Nije samo celulit izdajica mojih kronoloških godina. Tu je i ultraniski tlak, i ti prsti koji trnu, i taj osjećaj nemoći kada hoćeš i želiš i znaš da možeš, a tijelo jednostavno ne dozvoljava. I taj prokleti H2O!!!
Bespredmetno je sad pisati traktate o tome koliko je voda bitna, koliko je bitno da se hidratiziramo tijekom cijelog dana a ne samo prije treninga, i bla, bla, bla… jer to znamo! E pa baš ovaj bla, bla, bla dio je najbitniji. Bila sam pred kojih 5 godina na jednom manjem operativnom zahvatu i čini mi se da je to najsličniji osjećaj onome kad se budiš iz narkoze. Ja sam se doduše iz narkoze probudila pjevajući (!!!) i odmah nazvala tadašnjeg dečka (sadašnjeg muža): “e…a… koa je ooo pjesmaaa la, la, laaa, laa, la, tanaaa, naaa… neaš pojma? kaav si ti to muzičar?” i poklopila mu slušalicu. Tko zna što bi bilo da sam jučer sa sobom imala mobitel. U biti, fućkaš mobitel – jučer bi ga bez grča na licu zamjenila za bočicu vode!
Ožednila i napisala: Ivi First