Medalju sa Zagrebačkog polumaratona doživjela sam kao diplomu Trčaonine škole trčanja. Od kilometra i pol na prvim treninzima u ožujku preko Samoborske utrke na 5K, Grawea na 10,5K do impresivnih 21K u rujnu. Višemjesečne fizičke i psihičke pripreme uz postupno povećavanje dužine, izdržljivosti, mentalne snage i znanja o trčanju kulminirale su testiranjem na Zagrebačkom polumaratonu.
U tjednima prije polumaratona postepeno smo se na treninzima počeli pojavljivati u novim tenisicama, raspravljati o prednostima određenih modela, odabiru prave veličine ili greškama kod kupnje. Osim dobre pripreme, tenisice su ključan instrument za istrčati duge staze. Dugo sam tražila svoj savršeni model, jer mi je uz sve tehničke elemente bila bitna i boja, ne u modnom smislu, nego zbog osjećaja koji daje. Našla sam ih u narančastoj boji, simbolu energije, dinamike i transformacije, istoj nijansi Trčaonine ovogodišnje majice.
Rituali prije utrke uključivali su prehranu i hidrataciju na koju nam je trener Filip kontinuirano skretao pažnju kao i korištenje interne whatsapp grupe za ispušni ventil rastuće nervoze pred utrku. Europski trg, naše mjesto okupljanja sat vremena prije utrke, prštalo je u narančastoj boji Trčaoninih majica. Našla sam svoju grupu i zajednička fotka pred Katedralom dala mi je osjećaj sigurnosti i pripadnosti u nepreglednoj gomili trkača. Priključujemo se trkačkoj koloni na Trgu, coach nam daje zadnje šture upute, nakon toga tišina koju probija lupanje srca, zatim odbrojavanje i krećemo. Plan mi je bio da se držim teorije o tri etape: prvu etapu malo sporije od svog tempa, drugu u tempu, a treća je finale. Maksimum koji sam prije istrčala bio je 18 kilometara nakon čega me uhvatio bolni grč u desnom listu. Iako nam je trener rekao da se ne trebamo brinuti, jer dužinu imamo, svejedno se u mene uvukao osjećaj nesigurnosti koji me priječio da trčim svojim tempom. Odlučila sam trčati sporije nego što mi odgovara, kao kad na autoputu voziš propisanih 130 km/h, a duša vuče bar 20 više.
Već na Draškovićevoj se kolona polako počela razdvajati na profesionalne sportaše i nas amatere. Cijelom Vlaškom preko Kvatrića pa Maksimirskom do Dubrave bodrili su nas navijači i prolaznici. „Bijelo-crvena, moja Hrvatska“ uvijek upali. Ekipa ju je puštala kod Dinamovog stadiona u trenutku kad smo prolazili. Umora nema. Ritam koraka i disanja savršeno su usklađeni i najradije bih ubrzala tempo. Konačno se kolegica i ja lagano odvajamo od grupe. Zbunila me kod odlaska na zahod, usporila sam tempo da ju pričekam, što se pokazalo kao velika greška. Vratila se svježa i projurila pokraj mene, a ja sam svoj tempo izgubila. Isto je i s uzimanjem vode. Najradije bih projurila pored vode, a opet razum kaže, a i trener, da se treba okrijepiti. No, svaki put kad popijem vode, izgubim ritam. Trčanje kroz Ravnice čini se poput labirinta i previše razmišljam o tome gdje nas put dalje vodi i da li sam dobro zapamtila rutu. Pratim ritam dvaju mladića i držim ih se do povratka na Maksimirsku, a zatim ulicama mojeg djetinjstva. Na trenutak gubim koncentraciju, ritam i volju. Jedna Trčaonina trenerica trzne me iz malodušnosti ohrabrujućim povikom i držim se nje i dviju djevojaka. Jedna zaostaje, mi idemo dalje kroz Amruševu, pokraj mog ureda. Poznata ruta, brojni građani nas bodre, djeca pokraj puta daju pet i vraćaju osmijeh na lice. No, sve to nestaje u Filipovićevoj. Duga, tmurna, mračna ulica. Ili mi se bar takvom čini. Nema kraja, neki me prestižu trkom, pa počinju hodati, a ja prestižem njih. Odlučila sam da neću hodati ma koliko god sporim tempom trčala. Sad kad sam poželjela vodu, nema je kilometrima. Pitam se na 18. kilometru što mi je sve to trebalo i kad će konačno Ilica, no još moramo proći polikliniku Breyer. Izlazak na Ilicu daje mi novu svježinu. Cilj je u vidokrugu, računam da ima još oko dva kilometra i ubrzavam tempo. Trčim svoju utrku. Konačno opet pljesak, riječi ohrabrenja. Tata i sin stoje s kartonom: „Dodirni za energiju“, sin daje pet i ubrzavam tempo. Prošla sam Medulićevu, Britanac, Frankopansku, Gundulićevu, još malo. Želja da ubrzam bori se sa strahom da možda neću izdržati. Tražim balans. Prestižem „šetače“, one koji čas sprintaju, čas hodaju. Prestižem istog sprintera-hodača po treći put negdje kod Bogovićeve i plan mi je utrčati u cilj prije njega. No, smogao je zadnje atome snage i projurio pokraj mene u cilj. Od troja vrata na napuhavanje nemam pojma koja su cilj, trčim do zadnjih i prije nego sam se snašla, neka ruka mi pruža medalju.
Ugledam rezultat: od dva cilja koja sam si zadala, onaj važniji sam ostvarila. Osjećaj sreće i ponosa što sam uspjela istrčati 21 kilometar nešto je što se pamti, vjerujem, zauvijek. Zahvalna sam bodrenju publike, odličnoj organizaciji, natjecateljskoj atmosferi, sjajnim kolegama po muci iz Maksimirske A grupe, ali najviše od svega vjeri trenera da sam spremna za svoj prvi polumaraton.
Napisala: Aleksandra Markić Boban, članica Trčaone Zagreb