Znala sam da ću napisati tekst o svom iskustvu trčanja, ali nisam znala da ću ga MORATI napisati tako rano. Tek smo ušli u sedmi tjedan. Ili već – kako se gleda. Nekako sam zamišljala da ću sve sumirati nakon polumaratona. Ali, eto, čini se da se volim natjecati pa ću pokušati osvojiti tog Murakamija.

Marta

Zanimljivo je to što se Murakami i ja godinama pokušavamo voljeti. Prvo sam pročitala „Južno od granice, zapadno od sunca“ i nisam uopće bila impresionirana, a to je kao nekakav bestseler čak ga zovu i klasikom, a meni je to bio jedan malo bolji ljubić. Nakon toga sam pročitala „Tvrdo kuhana zemlja čudesa & kraj svijeta“. Opet ne shvaćam o čemu ljudi pričaju kad pričaju o Murakamiju.

Volim knjige, ali je zanimljivo što štivo biram po naslovu i koricama, a Murakami uvijek ima te neke zanimljive naslove kao ova zadnja koju sam kupila „Ljetopis ptice navijalice“. Ubila me ta knjiga! Ima vjerojatno 500 stranica i borila sam se s njom danima jer poznavajući Murakamijev stil, nešto dobro se dogodi nakon 100 strana. I dogodilo se, ali nije bilo dovoljno dobro.

Al kako sam ja pomalo i mazohist, onda je volim gurati do krajnjih granica i izmlatiti mrtvog konja pa tako želim iz ovog čudnog, a po meni ispravnog, razloga osvojiti „O čemu govorim kad govorim o trčanju“. Imam osjećaj da će to biti njegova najbolja knjiga.

Znam da ovaj tekst nije trebao biti o mojoj i Murakamijevoj teškoj ljubavi i vjerojatno su se neki pogubili i možda odustali od čitanja, al zapravo se negdje među redovima skriva i razlog zašto sam ja počela trčati. Počela sam trčati jer sam mazohist! Jer volim kad ne mogu, a guram dalje. Volim kad mislim da to nije za mene i onda namjerno glavom kroz zid. Takav pristup je ponekad besmislen i glup, ali ako ne probaš besmisleno i glupo, onda i ne razumiješ kolika je nagrada postići nešto na takav način. Kao pasti ispit 15. puta i položiti 16. Been there, done that 🙂

Prvih dva tjedna treninga mi se grčila dijafragma. Vjerojatno ne bi ni znala da je dijafragma da ne zavijam/pjevam kao hobi. I čak me bilo strah da će me ta bol skroz desetkovati, ali sam usvojila novu filozofiju, a to je strpljivost. Strpljen – spašen. Još uvijek je znam osjetiti prilikom treninga, ali ne toliko da me ometa. Što ja govorim kad govorim o trčanju? Govorim da je to najbolja stvar koju sam napravila ove godine uz tečaj glume.

I stvarno, smiješno je (ili ne :D) kako sad svoj život ravnam po trčanju i kako svoje prijatelje ravnam po svom trčanju. Trčanje me uči sistematičnosti. Trening koji sam propustila u subotu za vrijeme Uskršnjih praznika sam nadoknadila sama, što stara ja nikad ne bi napravila. Kako sam inače spontana, a time i malo kaotična, trčanje me tjera da poštujem raspored. Takve stvari su mi inače stvarale nervozu jer mrzim kad nešto baš moram osim disati i živjeti (kako fatalistički!), ali sad sam nekako skroz ok s tim da cijeli tjedan imam neki raspored, tj. što sam si ugurala još stvari u raspored i što nekako ovo trčanje već sad vidim kao nekakvu svoju dugoročnu aktivnost.  Što govorim kad govorim o trčanju? Govorim da volim trčanje!

I najbolje tek dolazi.. Pa makar to najbolje bilo svaki put teže J

napisala: Marta Stupin

Podijeli tekst na društvenim mrežama: