Jesam? Jesam! Prvo javljanje zakašnjele blogerice 🙂 Bok svima! Iako sam na vrijeme počela sa školom trčanja, prvih se mjesec dana štošta toga ispriječilo između mene i treninga. Prvo su to bile svakakve poslovne obaveze, a onda i sve inačice kružnih bolesti (onih koje prvo ima jedna osoba u obitelji, a onda se svi ostali izredaju ukrug). Možda jesam propustila nekoliko treninga, ali to je ionako bilo samo zagrijavanje. Entuzijazam nije pao, i još uvijek nisam ostala bez slezene što mora da je to dobar znak! Predavanje o tehnici trčanja i nutricionizmu pa onda i testiranje, shvatila sam svojim novim početkom. I sad nema odustajanja. Dugo sam se mozgala, pripremala i čekala trenutak da počnem s trčanjem i uvedem ga u svoju dnevnu rutinu. E pa pravi trenutak je stigao.

Kako je sve počelo? Rekla bih sasvim slučajno. Šogorica mi je prije dvije godine ubacila bubu u uho i odonda mi ta buba nije dala mira. Svako malo bi me gnjavila s idejom da i ja počnem trčati, vrzmala mi se po glavi, a ja sam joj odgovarala sa svim mogućim izgovorima zašto trčanje i ja ne bismo bili dobar par.

  1. Ne volim trčanje. To nije za mene. Dobro, nije baš da imam dvije lijeve, bavim se sportom cijeli život, ali trčanjem ne.
  2. Sigurno bih morala prekopati cijeli ormar da nađem poštenu trenirku, da je nosiva i da mi po mogućnosti nije još od srednje škole. Mislim, ja sam štreberski tip, studiram književnost, uvijek imam po dvije knjige koje pokušavam istovremeno pročitati i k tome nemam uopće sportske opreme.
  3. Da i ne spominjem da sam nakon svakog svog (bezuspješnog) pokušaja trčanja od maksimum 20 minuta, prvih 5 minuta trčim, ostalih 15 preživljavam, izgledala kao hodajući paradajz.
  4. Nemam vremena.
  5. Zar mi uopće treba još razloga protiv? Tako sam jednostavno odbacila ideju o trčanju i počela se baviti drugim stvarima u životu koje sam željela promijeniti.

Imala sam naravno cijeli popis, ali nisam znala da je tako započela moja potraga koja je završila u….TRČAONI. Tražila sam mnoge druge stvari i svaki put bih završila na trčanju. Nadmudrilo me. Odbijala sam to, ali morala sam popustiti. Tražila sam više prostora, zraka, prirode i našla trčanje. Tražila sam način da se bolje koncentriram, probudim svoje tijelo, pobijedim zimogroznost i našla trčanje. Tražila sam vrijeme za sređivanje misli, vrijeme za sebe, nadahnuće i tišinu i ponovno našla trčanje.

I sad sam tu. Počeo je drugi mjesec treninga, a ja sam oduševljena! Svima onima koji se još dvoume i bore protiv trčanja savjetujem da nikako ne dolaze u Trčaonu. Oduševit će vas i uvući vam se pod kožu. Zavoljet ćete i trenere i treninge. Veselit ćete se svakom novom pretrčanom (kilo)metru, nećete znati kako bez sata koji mjeri tempo, a bez istezanja ćete se jednostavno osjećati izgubljeno. Došla sam do toga da jedva čekam trening. Prošli put kad sam vozila na trening policajac me zaustavio zbog prebrze vožnje na Slavonskoj (ovo nije šala, a ni plaćeni oglas). Pitao me gdje mi se toliko žuri, a ja sam mu počela objašnjavati da žurim na trening da ne počnu bez meneeee. Skoro sam ga nahuškala da i on dođe od silnog uzbuđenja. Vidite li policajca u odori na teningu, to mi je frend 🙂

Eto, tako je započela moja priča, a sigurna sam i mnoge druge priče onih koji su upisali trčanje i nisu požalili. Upravo suprotno! Pozitivna atmosfera, poticaji, podrška, pokoji osmijeh, trud i napredak će vas svaki put pozvati na početak novog treninga. Kad mi kažu da sam luda što sam upisala trčanje jer zar me tko mora učiti trčati, onda im jednostavno odgovorim da mi je zabavno družiti se s 1000 drugih luđaka koji su to isto napravili.

Dragi treneri, svaka čast! A trkačice i trkači, samo hrabro! Veliki trkački pozdrav i čujemo se uskoro.

Napisala: Tea Sesar, Zagreb

Podijeli tekst na društvenim mrežama: