Da mi je netko prije četiri mjeseca rekao da ću danas pisati o svojoj preobrazbi, i o tome kako me je trčanje promijenilo, mislila bih da se šali. No danas mogu reći da je u međuvremenu prva žena točnije ja počela nestajati i rađala se ona nova JA (samopouzdana, uporna, zadovoljna, ponosna). Kada pogledam malo oko sebe godine su to ne ulaganja u sebe. Jedeš zbog problema, žalosti ili stresa, a onda postaneš još žalosniji jer vidiš što si napravio od sebe i kao i obično to pripišeš genetici, teškim kostima ili krupnoj građi. Onda svoj život posvetiš obrazovanju, radu i sličnim aktivnostima i nikako da nađeš tih sat vremena dnevno za bavljenje sportom. Kako bi moj brat rekao pa kako se nisi bavila sportom? Bila si izviđačica, trčala si u srednjoj školi – još i danas na tavanu stoje tvoje sprinterice, bavila si se kuglanjem ali svi ti sportski pokušaji su tako kratko trajali da su još kraće i bili memorirani u mojoj glavi. No onda dođe vrijeme kada se iz malog slavonskog gradića iz srca Slavonije – Đakova, preseliš u velegrad, jer ti si sad završila fakultet i moraš raditi, ganjati karijeru, dokazivati se jer si nova u gradu i firmi – i onda opet počneš jesti što zbog problema, što zbog stresa ili zbog nostalgije i tako prođe desetak godina. Kao da to nije dovoljno, 2016. ti se dogodi sportska ozljeda. Da dobro ste pročitali totalnoj ne sportskoj osobi pukne Ahilova tetiva. Bijaše to gluho doba noći, slavonska fešta i jedno pravo slavonsko kolo i „kvrc“ – dogodilo se.
Hitna pomoć i bolnica te moj tupi izraz lica kada su mi rekli:
„Gospođo Vi morate na operaciju pukla vam je AT (od milja zvana ) Što ste rekli da trenirate ? Kako se to dogodilo?“
„Pa čujte plesala sam.“ – a onda tupi izraz lica vrlo simpatičnog doktora koji se čudom čudi i priča kako on to prvi puta u svom životu čuje jer inače to je sportska ozljeda.
I onda kao pravom sportašu, oporavak je trajao punih šest mjeseci. Tako je krenula faza ne kretanja, debljanja, blokade u glavi i sve si mislim – pa OK sad ja ipak moram nešto na sebi promijeniti. No naravno tradicionalno ću čekati početak nove godine i donijeti već značajne odluke kao one od 01.01: krećem na dijetu, promijeniti ću sebe ,ići ću na tečaj jezika, bavit ću se sportom.
Ove godine dogodilo se neko čudo i mogu slobodno reći kako se jedna od tih novogodišnjih odluka počela ostvarivati početkom travnja. Prijateljica se upisala u školu trčanja i kaže meni da se priključim. Mislim si – Što je tebi? Što ću u školi trčanja, kao da ne znam sama trčati?! No uporna je ta moja prijateljica i nije odustala nego me je sama upisala u školu. Danas joj veliko hvala za to.
Moj prvi trening bilo je zapravo testiranje na 1 km i naravno odmah se pitaš: što je meni ovo trebalo. Krenule smo trčati na testiranju, kad ja već na 100 m ispustih dušu. Pored mene sve neki utrenirani likovi jure poput rakete, ali ne dam se ja i trčim najbrže što mogu. Jedva dišem, mislila sam da će me srčani udariti i nikako taj jedan kilometar proći do kraja. Napokon cilj – vrijeme 8:54!
Ne znam jesam li više bila uspuhana ili me bilo sram. Lomiš se u glavi – nastaviti trenirati ili odustati?
Stigao je i drugi trening. Ovo je zapis dojmova:
- Došla sam. Nisam odustala
- Slaba kondicija –vrlo slaba
- Grupa E
- Trener Marko
- Nepoznati ljudi, uglavnom žene
- Trčkaranje po Maksimiru 2 minute u komadu pa pauza
- Ne znam trčati
- Ne znam disati
- Nemam adekvatnu opremu
- Umirem od bolova u nogama, ma boli me cijelo tijelo
Nakon tog drugog treninga moj život se totalno promijenio i odlučila sam onako iz inata dolaziti na svaki trening i napraviti nešto za sebe. Pomaknula sam svoje granice izdržljivosti te sam nakon samo dva mjeseca otrčala svoju prvu utrku od 2 km. Možda je to nekima smiješno ili malo ali meni, i moj ekipi, je to bilo kao kuća veliko i dobili smo dres i medalju i našoj sreći nije bilo kraja. Naravno proslavilo se uz šampanjac, dječji.
Moja druženja s prijateljima sad su se pretvorila u to da ja stalno pričam o trčanju, o tome koliko sam pretrčala, o utrkama na kojima smo bili i na koje ćemo ići, o prehrani, sportskoj opremi i tome što je meni trčanje donijelo. Mogu samo reći bezbroj razloga i jednu novu ljubav. Evo samo nekih razloga:
Razlog 1 : Fenomenalna grupa E (Emax i takozvani Errari)
Grupa individua koji su si jednostavno “kliknuli” na prvu. To su ljudi koji ti pomažu i kada ti je najteže, koji te motiviraju, koji su promijenili 7 godina stare statute škole trčanja,ekipa zbog koje su se promijenjeni tjedni treninzi, ekipa koja se druži prije i nakon treninga, koja je dobila svoje ime (Errari), koji imaju svoju himnu, glasni ali i ozbiljni u svojim nakanama, ekipno sudjeluju na svim mogućim natjecanjima bez obzira na rezultate, tempo ili rang listu oni su tu da ohrabre jedni druge i da si budu uzajamna podrška. To je ekipa koja danas trči preko 10 km. Možda nismo brzi kao B grupa, niti izdržljivi kao A, ali smo zato uporni i svoji.
Razlog 2: Trener Marko
- Mladić slavonskog inata i volje
- Trener
- Motivator
- Duša od čovjeka
- Početnik u svijetu profesionalizma
- Strog ali pravedan
- Nasmijan
- Hrabar
- Strpljiv
- Vođa
Razlog 3 : Pomaknula sam svoje granice i mentalno sam jača
Razlog 4: Formirala sam svoje tijelo ( 9 kg u 4 mjeseca ) jer nama ženama je to važno
Razlog 5: Smijem se i uživam u trčanju kao nikada do sada, a kondicija mi je puno bolja
Razlog 6: Brdo sportske opreme u ormaru ( jer mora se imati barem nekoliko tajica, pa kratke hlačice, majice i rozu i crnu i florescentnu jednu. Pa moraš imati držač za mobitel i torbicu za vodu…)
Razlog 7: Trčaona škola trčanja – dobra organizacija, pouzdanost, stručnost
Razlog 8: Trener Tomislav – glavni trener Trčaone i ultramaratonac. Tomo je pravi primjer, vrlo simpatičan lik i tvorac treninga prilagođenih posebno za Emax grupu.
Razlog 9: Druženje i konstantni napredak
Razlog 10: Utrke
Sada kad pogledam unatrag ta četiri mjeseca bili mi početnici, spori ili brzi, trčali na duge ili kratke staze, apsolutno je nebitno jer smo na stazi ionako svi trkači. Da bi bili pravi trkači potrebno je samo da uživamo u trčanju i da to radimo iz ljubavi. Ukoliko nešto radite iz ljubavi i zadovoljstva , rezultati neće izostati. Ja imam te neke svoje snove koji me motiviraju i svoje ciljeve koje sam si zadala nakon te famozne prve utrke.
Ciljevi:
- Završiti školu trčanja uspješno naravno
- Trčati brže, više i jače
- Izgraditi svoje tijelo
- U bliskoj budućnosti otrčati svoj polumaraton
- Kupiti si sat Garmin – jer pravi trkači to moraju imati)
- Prijatelje potaknuti na trčanje i upis u školu
I samo na kraju, kako bi jedan veliki sportaš rekao : „Šampioni se ne stvaraju u teretani, oni se stvaraju od nečega što imaju u sebi želju, viziju, san.“
E pa sanjajmo onda…trčanje.
Napisala: Ana Gajski – ponosna članica Emax grupe Trčaone Zagreb (Errari dušom i tijelom )