Hola todos! Imam jako dobar izgovor zašto nisam pisala tri tjedna. Jednu krasnu, toplu, zvučnu riječ koju jako volim – Španjolska! That’s right! Znam da i među vama ima tajnih obožavatelja Espanje. Dakle, produžila sam uskrsne praznike i tjedan nakon Uskrsa otputovala u Vitoriu, krasan maleni grad nedaleko od jednako krasnog, ali malo većeg i poznatijeg grada, Bilbaa. Ah, ljubav na prvi pogled. Ma ne što ja pričam, bila sam ja već zaljubljena u Španjolsku, a da ju nisam ni trebala vidjeti.A kakve to veze ima s mojim trčanjem? Sad ćete vidjeti; i ja sam se iznenadila.
Kao prvo, vidjela sam da nešto nije u redu kad sam počela sastavljati popis odjeće jer sam na prvome mjestu zapisala – odjeća za trening plus tenisice! Jer bez toga ne mogu u Španjolsku? Tea?!? Gdje je nestalo ono – osobna plus dvije tri haljine za šetnju? Ne znam što me više iznenadilo u toj mojoj instinktivnoj reakciji. To što mi nije bilo važno što ću zapeti u duty free zoni ne ponesem li osobnu ili to što neću moći ništa ni kupiti kad sam već jednom zapela. Ali, nema veze, glavno da imam svoju opremu za trčanje? Sad kad razmišljam unatrag, slika mene bez osobne (i novaca!) kako čvrsto stišćem svoju trkaćku opremu u ruci ne ulijeva mi sigurnost. Ali to je to. Uvijek ćeš pronaći partnera za trčanje, čak i na aerodromu. Uglavnom, nisam putovala u Vitoriju samo turistički, nego u posjet sestri koja živi tamo već pola godine. A naravno, moja je sestra director deportiva u sportskom centru s velikom teretanom gdje vodi privatne treninge. Pogađate? Možda nikad neću saznati u kojem mi se to trenutku trčanje nametnulo samo od sebe, ali da mi je netko rekao da ću svaki dan u Španjolskoj trčati, ne bih mu povjerovala ni da se postavi na trepavice. I tako ću vam kratko opisati svoj doživljaj španjolskog trčanja.
Jako sam ponosna jer, iako sam uzastopce propuštala skoro 6 treninga u protekla dva tjedna, sve sam ih odradila! Po prvi puta trčala sam na traci. I nije mi se uopće svidjelo. Trebalo mi je vremena da se naviknem da trčim na mjestu, pretrčim nekoliko kilometara, a da se ne pomaknem. Nije mi bilo vrlo poticajno ni to što one sekunde tako sporo prolaze, a svaka kao da vrišti s tog ekrana i blješti mi u oči. 3X9 min mi je bilo grozno! Mislila sam da ću umrijet! (Što je vrlo teška pomisao za nekog tko je triput prošao porod) Pogotovo kad sestra na traci do mene trči, uglavnom brže, da sad ne preračunavam. Nije mi bilo ni puno lakše kad smo imali dionice s ubrzavanjem jer se baš taj dan sjetila da bismo se mogle uspeti na vidikovac odakle se vidi cijeli grad. Pa možemo i trčati, nije tako velika uzbrdica, jel da? Ali, kad sam se popela i došla k sebi, osjećaj je bio divan. Ne samo vidjeti cijeli grad pod sobom, nego prisvojiti samoj sebi iskustvo odrađenog teškog treninga. Reći: da, to sam ja napravila, uspjela sam. Jer sada je to iskustvo moje, svaki put kad mi bude teško imam nešto za što se uhvatiti. Tada sam uspjela, mogu i opet. Kad trčim, svakim korakom se susrećem sama sa sobom, svojom psihom i samodisciplinom . Ali istina je, počinjem uviđati koliko trčanje može osobu dovesti u red, dosljednost i disciplinu. Jer svaki trening ima svoj početak za koji se trebaš odlučiti.
Koliko god mi je bilo poticajno trčati u Španjolskoj, nismo baš samo trčale, bile smo i u Guggenheimu, veselim se Trčaoni. Ne volim trčati sama, ili barem ne još. Iskreno, već mi nedostaju ljudi na nasipu, atmosfera, treneri, trčanje u skupini. Puno mi to znači, osjećam kao da imam više snage, više volje kad nas je više, ne mogu odustati, što ako još netko odustane kad me vidi? Otrčat ću zbog drugih barem! Trčanje me počinje učiti novim stvarima i moram se početi privikavati na samu sebe koja trči. Koja može bivati dok trči. Znam, možda zvuči smiješno, ali meni nije. Da mogu trčati i ne misliti o tome koliko još ima do kraja i ne skratiti rutu pa jednostavno stati kod bližeg drveta umjesto onog malo daljeg. Da me ništa ne boli ili da mogu normalno disati i zamjećivati okolinu (a disanje da ne spominjem, već sam u svakodnevnim aktivnostima počela disati u omjeru 3:2).
Ne znam za vas, ali meni svi ovi ekstenziteti i intenziteti treninga – hvala treneru Tomislave! – nisu baš posve jasni i mučim se preračunavajući min/km u km/h (možda da si kupim sat?) ali lijepo je osjećati da netko brine za tebe i tvoj napredak. Da ne trčimo po nekoj špranci nego se promisli o svakoj minuti, tempu i o svakoj grupi što znači i o svakoj osobi. Tako se ja osjećam na nasipu, to za mene znači Trčaona – volimo trčanje! Nadam se da sam ponijela malo Trčaone sa sobom u Španjolsku, a prilažem i fotke kao dokazJ Jako se veselim vratiti na nasip!
Besos!
Napisala: Tea Sesar, Zagreb