… preko granica kojih zapravo i nema! Ili, zašto već dulje vrijeme TRČAONI vjerujem više nego sebi samome. Ili, gledano iz drugog kuta, kako sam se dao “navući” da u komadu istrčim punih 21 km? Odgovor je naravno u naslovu, poput onih fora iz lokalnog kafića: “Daj Zoki pa nebu ti niš od još jedne…”. Tako nam i TRČAONA iz tjedna u tjedan tvrdi “ako ste istrčali kilometar i pol sigurno možete i dva :). I uvijek su bili u pravu. Da se ovih dana ne vidim u mnoštvu fotki Zagrebačkog maratona, ne bi vjerovao ni sad da jesam pretrčao tih 21 km, gotovo cijeli voljeni grad, rutu koju prolazim svakodnevno nekim prijevozom i često mi se čini beskrajno duga. Istrčao bez nekih posljedica i uz samo dvije krize, koje mi je trener Marco lakoćom otpuhnuo iz glave sjajnom podrškom i poticanjem. Meni i drugim hrabrim C-kačima. Ok, narednih dan dva hodanja poput Paje Patka brzo se zaboravi i već jedva čekam sljedeći trening u Maksimiru. Nevjerojatno!

Spominjali su nam treneri TRČAONE još na početku polumaraton kao cilj, na što sam naravno, vjerujem poput većine nas, u sebi samo odmahnuo rukom i sa smiješkom pomislio -samo vi sanjajte. Bilo je to prije samo osam mjeseci! I baš kao što je lani na isti način razmišljala jedna Ksenija, tada trkački početnik i glavni krivac za moje protrčavanje, a kojoj je ovo sad već treći polumaraton i ispod časti joj je trčati ga dulje od dva sata, a moj tempo joj se čini smiješan. Tako sam se i ja potajno nadao doseći svoj željeni cilj, tu zamišljenu granicu u glavi i trčati u komadu 5 km, maštao o nastupu na jubilarnoj 10. kros utrci “Volim trčanje”, jer ako ne ove onda iduće godine. No, TRČAONA je imala s nama svoje planove. Korak po korak, iz tjedna u tjedan forma se dizala, svijest o mogućnostima mjenjala, ograničenja su se pobjeđivala. Ne bez teskoća, jer mjenjao sam grupe od prebrze B do legendarne najveselije E, pa nazad preko najbrojnije D do meni idealne C grupe te uspješno istrčao kros utrku na nasipu, podihao formu i samopouzdanje. Nekako naizgled lagano i neprimjetno, korak po korak pomaknuli smo granicu na 10 km i čarobnu Mlječnu stazu jer trčali smo za snovima, tako je pisalo na majicama. Nakon što smo u Maksimiru istrčali 17 km, hvala trenerici Ivani na vođenju, odluka je pala. Ne želim više vjerovati sebi, svojim granicama i prijavljujem polumaratan. Valjda TRČAONA zna da mogu.

Sjetio sam se višesatnog pješaćenja po Osoršćici davno prije sa starijom kćeri koja je imala tada tek oko 6 godina. Uspjeli smo je prehodati i poslije se s plaže diviti tom “ogromnom brdu”, a i sebi. Očinski mudro sam joj rekao kako je cijelu planinu prošla svojim malim nožicama i da tako moze sve u životu, korak po korak, postepeno ali uporno, i usput uživati. Često znamo u životu zagristi prevelik zalogaj, slomiti na njemu zube pa skupo plaćati popravak istih ili se obeshrabriti i odustati. TRČAONA to dobro zna i zato hvala što ste me podsjetili da sve te roditeljske mudrosti i savjeti djeci važe i za nas. Kako za trčanje tako i za sve ostalo, posao, vezu, osobni razvoj. (vidi Kaizen princip u Wikipediji). Istim principom je i mlađa kćer napredovala, puževim koracima ali dugotrajnim i svakodnevnim toliko da sad može samostalno sjedeći u invalidskim kolicima pružati tati podršku i uživati gledajući treninge TRČAONE u Maksimiru. Zagrijavanja su joj posebno zabavna.

Hvala TRČAONI što me podsjetila da je glupo postavljati bilo kakve granice unaprijed, što me uvjerila koliko sam još mlad i koliko mogu trčati i pri tome uživati, da se stigne i uz sve obaveze i ograničenja, što me potakla da preispitam svoje mogućnosti. I da nastavim, korak po korak poboljšavati sebe, pa dokle se stigne. O granicama više ne razmišljam jer su potpuno nebitne. Neki nama bliski su, po istom principu vjerujem, nedavno istrčali 101 km po alpskim državama. Kaizenom se stvore zdravi, čvrsti temelji i puno lakše prebrode krize i neizbježni padovi, kako u trčanju tako i u svemu ostalom. Zna to i tvrtka u kojoj radim više od dvadeset godina i zajedno se gradimo i unapređujemo, korak po korak.

Čestitam svima koji su uspjeli istrčati polumaraton, pa i sebi samome. Čestitam i onima koji nisu ali budu jednom jer hrabre i bedake prati sreća kažu, ako se želi i vjeruje. Čestitam i svima koji ustrajno treniraju bez obzira na broj kilometara. Ljubav je sila koja nas pokreće i nosi, rađa entuzijazam, daje životnu energiju, smisao, volju, ubija strah koji nas ponekad koči. Eto, u meni se rodila još jedna ljubav, ljubav prema trčanju…
Napisao: Zoran Pajnić, polumaratonac Trčaone Zagreb