Samo tjedan dana nakon Molo longo trka uslijedila je ulična utrka Homo si teć, gdje smo se spontano, kao polaznice Trčaone, okupile Tanja, Tamara, Vesna i ja, dok je Barbara trčala sa školskim kolegicama. Da fotka uistinu govori tisuću riječi svjedoči i ona objavljena na naslovnici Novog lista na kojoj smo upravo nas četiri s osmijehom od uha do uha. Ali, 1,8 km nam je bilo malo i moram priznati da sam ljubomorno na startu cenera gledala Belmu koja se usudila pokušati. I uspjela je i zato triput hura za našu sjajnu curu, kao i za trenera Damira koji je istrčao još jedan polumaraton. Onako nabrijane odmah smo se dogovorile da dogodine trčimo zajedno; ne cenera, već polumaraton, naravno. A o tome smo nastavile razglabati na gotovo trosatnoj kavi poslije.
Moram priznati da mi nimalo nije bilo svejedno na početku subotnjeg treninga u kastavskoj šumi, s obzirom da je naša trenerica Bojana došla vidno nabrijana, u pozitivnom smislu, jer nije mogla dočekati početak treninga. Naime, u nedjelju će u Pragu Bojana trčati svoj prvi maraton. Gledali smo u nju kao u božicu; s velikim divljenjem i upitnikom iznad glave hoćemo li mi to ikada moći. S nama je bio i Bukša koji se također zove Damir, kao i naš trener kojega on povremeno mijenja, pa ću ga zato nadalje tako oslovljavati. O tim uzbrdicama razmišljala sam tri dana prije, jer mi ni ona jedna s treninga prije ovog, nije ostala u lijepom sjećanju. Mislila sam da će mi trebati reanimacija. Zamišljala sam vozilo hitne pomoći kako pod rotacijom juri onim puteljkom kojim mi trčimo i kako me odnose na nosilima. Nije me čak tješila ni činjenica da s nama trči i liječnica Snježana, medicinska sestra Suzana i instrumentarka Sandra. Imala sam volju, ali nisam bila sigurna imam li dovoljno snage. No, sve je dobro prošlo i sve smo vrhunski odradili i to svi. Hrabrili smo, zazivali i poticali jedni druge. Barbara mi je tek kasnije, kroz smijeh, prepričavala kako ju je i kojim riječima Bukša hrabrio i da je upravo zahvaljujući tomu izdržala do kraja. Bili smo ponosni sami na sebe, ali i jedni na druge, pa smo se kao purani nakon treninga uputili u kafić u samom središtu Kastva, na solarno napajanje i ćakulu koja je, opet, potrajala više od tri sata. Samo, sada nam jedan stol nije bio dovoljan, pa smo spojile tri. Bile su tu obje Sandre, Nataša, Snježana, Ivana, Suzana, Kristina, Barbara, Iva…
Bila je tu i Tanja. Tanja jednako morski pas. Naime, Tanja rekreativno roni, pa me, čim je ugledam, podsjeti na naš dijalog kada sam je pitala boji li se morskih pasa, na što mi je odgovorila:“Ma, njih se ne treba bojati. Jednom je do nas došao jedan, a onda je samo važno okomito stajati, jer oni napadaju samo plivače koji nalikuju ribama. A, ako baš krene na ronioca koji tako uspravno stoji u vodi, treba ga zveknuti po nosu, jer im je to najosjetljivije područje!“ Dakako, pomislih, to možeš učiniti ako isti taj morski pas prije toga nije razjapio usta. E, to je bio jedan od onih rijetkih trenutaka kada ostanem bez teksta, s otvorenim ustima i razrogačenim očima. Dakle, bile su tu različite generacije i ljudi različitih profesija koje je trčanje spojilo. Ne znam puno o terapiji smijehom, ali mislim da je ova naša kava bila tomu nalik. Konačno su nas trbušni mišići, malo za promjenu, umjesto od trbušnjaka, boljeli od smijeha. Tu je pao i dogovor za jutarnji prvomajski trening.
Okupile smo se na istom onom mjestu na Kantridi, gdje s Bojanom i Damirom, obavljamo razgibavanje i istezanje poslije. Sve je bilo isto, samo njih nije bilo. Dan je bio predivan; sunčan i topao, a mi pune energije. Iako je sve oko nas već tada mirisalo na ćevape, to nas nije omelo. Barbara je ponijela svoj selfie štap, pa smo i fotkanje obavile, kao u „make overu“, prije i poslije. I nismo se štedjele. Trčale smo nizbrdicama i uzbrdicama uz more, preko Bivia, sve do Kostabele i nazad, a onda smo se nagradille, nije teško pogoditi, opet jednom duuuuuugom kavom i ćakulom u kafiću s pogledom na Kvarnerski zaljev. Naše druženje poprima neku novu dimenziju, zbog čega sa sve većim nestrpljenjem iščekujemo svako novi trening, a posebice onaj subotnji kada je većina slobodna.
E, to je ona istinska divota koju sam gotovo mogla opipati, jer mi je obuzela cijelo tijelo. Noge su mi tražile sve duže relacije; bilo mi je sve lakše trčati; osjećala sam sve veće zadovoljstvo nakon treninga; bila sam u društvu ljudi koji pozitivno zrače i okruženju koje je odmor za dušu i tijelo. Sve oko mene vrvilo je dobrim vibracijama.
Ono što je mene osobno veselilo je da nam je za svaku novu zajedničku kavu trebao stol više. Ekipa je bila sve brojnija, a naš se smijeh, poput zaraze, širio na sve ljude oko nas koji su utihnuli i zabavljali se našim dijalozima. A ja otkrivam tek mali dio njihovog sadržaja. Ali zato mogu reći da se Tanja, Vesna, Iva, Barbara i ja već u nedjelju vidimo u Zadru, gdje ćemo, zajedno s tisućama drugih biti dio svih onih ljudi koji će trčati Wings for Life World Run. Stoga, sretno svima, a posebice Bojani na maratonskoj praškoj stazi!
Napisala: Ljiljana Mamić, Rijeka