Kćer jedne polaznice Trčaone škole trčanja je došla uzrujana iz škole i zabrinuto pitala svoju mamu: ”Mama, jel’ istina da ti ne znaš trčati? Jer braco i ja znamo, tata isto, kako ti ne znaš?”. Zbunjena mama je upitala kćer od kud joj sada to pitanje, a ona je rekla, pa pričala si s tatom da ćeš krenuti u školu trčanja i kada sam danas to rekla svojim frendicama u školi, smijale su se da jedina imam mamu koja ne zna trčati. Škola trčanja. Pa svi smo rođeni sa znanjem i mogućnošću trčanja, zar ne? Ako idemo u školu trčanja, odnosno da naučimo trčati, mora da ne znamo trčati, logično je razmišljanje, zar ne? Iako svi (mislimo da) znamo trčati, ono što je bitno je koliko nas zna pravilno trčati, ili u mom slučaju, koliko nas krene trčati redovito, pod nadzorom stručnih trenera i s planiranim programom treninga koji pomažu da ne trčimo prebrzo i predugo kada osjetimo želju i volju za trčanjem, te ustrajemo u redovitim dolascima kada dođe period ”ma budem sutra, evo za vikend ću malo više potegnuti, od prvoga ziher krećem redovito”
Već drugi tjedan Trčaone sam otišla na godišnji odmor, nije me bilo deset dana na treninzima. S velikom voljom i planom sam spakirala kofer, trećina (ženskog kofera!) je bila puna opreme za trčanje, a tenisice su bile prva stvar koju sam stavila u kofer. Treninzi su stizali na mail svaku subotu navečer, sve jasno i precizno definirano, što koji trening odraditi, koliko dugo i kako trčati. Na meni je bilo samo da se držim programa i rasporeda. Samo…
Godišnji odmor sam provela u Berlinu i Weimaru, bilo je jako hladno i par dana je padala kiša. Prvi dan sam cijeli provela na putu, dosta kasno sam stigla u Berlin, pa sam isplanirala da ću ujutro prije doručka i razgledavanja odmah ići otrčati svojih 20-ak minuta, čak sam i uredno pripremila opremu pokraj kreveta, navila sat… Međutim, kada je sat ujutro zazvonio, samo sam se okrenula na drugu stranu i još malo odspavala (ipak sam bila na godišnjem!). Dan je prošao u razgledavanju i hodanju, smrzavanju, pa kada sam došla kasno navečer u hotel, samo sam pogledala opremu pokraj kreveta i zaključila – sutra ujutro! Ali sutra ujutro se sat promijenio i spavala sam ustvari jedan sat manje, i bla bla, ukratko prošlo je tjedan dana, a moje tenisice nisu dotakle berlinski asfalt.
Moje putovanje se nastavilo u Weimar, bila sam smještena u hostelu blizu parka i napokon sam odlučila da se ne smije dogoditi da sam uludo nosila svu tu opremu, pa to je samo 20-ak minuta i bila sam nabrijana, danas ću trčati! I taj dan je lijevala kiša cijelo popodne, ali ovaj put nisam dozvolila da mi to bude izgovor nego sam u punoj kišnoj spremi krenula trčati. Dvadeset minuta kasnije, mokra do kože, sa savršenim osjećajem da sam napokon odradila trening, osjećala sam se kao Rocky kada se penje uz one stepenice, samo sam ja preskakala lokve vode. I pitala se – zašto i ranije nisam trčala, zašto uvijek prevlada ono ”sutra ću…”. Odradila sam još jedan trening, dakle ukupno dva za cijelo vrijeme godišnjeg odmora, ponijela sam na tenisicama barem malo njemačkog blata doma i shvatila jednu jako bitnu stvar – ustvari trčim u grupi – kako bih redovito trčala.
I nadam se da će mi jednoga dana trčanje u grupi prijeći u naviku da ću na svakom godišnjem odmoru jednako često trčati kao i posjećivati muzeje. A ja uistinu posjećujem jako puno muzeja. 🙂
Napisala: Ivana Bare, Trčaona Zagreb