“ZAŠTO trčiš ČETIRI PUTA tjedno po ovakvim vrućinama?” – pita me poznanica.
Kako odgovoriti na to pitanje samo jednom rečenicom..? Ne ide. Pa krenimo redom:
Nakon onih često spominjanih kiša, oluja i ostalih monsunskih “radosti” došao je red na toplinski val. Jer, zašto ne? Ako nas bujice nisu odnijele neće nas ni spržiti malo sunca. Na prvoj utrci. Ikada. U životu! Kao da nije bila dovoljna trema od tih 7 km, temperature su se podigle na 35 stupnjeva. A ne, ne, čekajte, nije to sve, čak su i Fužinsko jezero ispraznili. Trening prije utrke u srijedu bio je zaista lagan, nekih 15 do 20 min laganog trčanja nakon kojeg smo svi disali na škrge, a 3 dana nakon toga od nas se očekivalo da otrčimo 7 km. Mislim sami smo od sebe očekivali da to izguramo. Što je za rezultat kod mene donijelo kroničnu nesanicu noć prije. Ali, zbilja, spavala sam 4 sata. Ostatak provela u razmišljanju o utrci i ispijanju kave.

O Bože, ni slutila nisam kako ću se taj cijeli dan osjećati. Sve je bilo baš kako je trebalo biti, s pitanjem: “Šta radimoooo?” od strane naše divne trenerice Branke i s našim kolektivnim glasnim odgovorom “Uzivamooo! ” završili smo zagrijavanje za ono što nas je čekalo nakon pucnja. Sramežljivo smo krenuli i pratili upute iskusnijih sve dok nam naša Branka nakon cca. 4 km nije mahnula i rekla “Cure, dalje idete same”. Ali, nije ni ona, a nismo ni mi same znale, koliko je još snage u nama ostalo. Taman kada smo ugledale mjesto gdje smo se zagrijavale znale smo da je vrijeme da damo zadnji atom snage. Ušle smo u cilj trčeći brzo, držeći se za ruke s osmjehom na licu i srcem velikim kao kuca ❤️. Znaci OVAKAV osjećaj dobiješ kad prođeš kroz cilj?! Znači ZATO ljudi prijavljuju utrke. KADA je slijedeća?
Bila sam tamo, ali nisam bila tamo, jer bila sam na oblaku, najmekšem, najljepšem, na oblaku potpune sreće. I onda smo se svi okupili na tom oblaku s osjećajem euforije na entu potenciju i proživljavali trenutke druženja zaljubljeno gledajući u svoje medalje. I pivu budimo realni. I klopu da se ne lažemo.

Zašto onda trčim po tim vrućinama, po toj kiši, po tom vjetru, kada sam umorna, kada sam tužna, kada imam neki drugi poziv za provesti popodne ili jutro? Taj osjećaj nakon trčanja se ne može opisati, osjećaj kad probiješ svoju granicu. Osjećaj kad istrčiš 7 km i znaš da možeš još. Osjećaj da si uzor svom djetetu. Da napokon živiš onu “u zdravom tijelu zdrav duh” .
I onaj jedan ZATO – zato što pomisliš da si skoro umro, a nakon dvije minute predaha kao da si se ponovno rodio.
Napisala: Suzana Brusić Tufekčić, Trčaona Rijeka