Sve sam mogla biti u svoje 43 godine života, ali nikada nisam bila sportski tip. Splet okolnosti doveo je do jednog obećanja o sudjelovanju na utrci Wings for Life u Zadru, a onda i do ispunjavanja prijavnice za Trčaonu.
“Ma daj, šališ se, ti ćeš na trčanje”, reagirali su oni koji me poznaju. Nisam priznala, ali i ja sam tada pomislila, “joj, zašto sam baš to obećala…”. Mislila sam da ja to ne mogu, da će mi biti strašno naporno i teško. Da neću ustrajati dulje od mjesec dana, kao ni na jednoj sportskoj aktivnosti kojom sam se sporadično, ponekad pokušala baviti.
Samo mi je osoba kojoj sam ovo obećanje dala, rekla: “Vidjet ćeš, zaljubit ćeš se u trčanje”. “Ja da se zaljubim u trčanje? Sorry, ali to nije moguće”, odgovorila sam.
Sve je to bilo u siječnju, mjesecu koji stvarno nikako ne volim, koji bih najradije prespavala i dočekala sunčeve zrake negdje na proljeće, pa polako izmilila van, sjela na sunce i popila kavu onako lagano, kao ljenivac. No, Trčaona počinje u ožujku. Moj se organizam još nije probudio, još nije popio ljenivačku kavu na suncu i sve mu je drugo u venama osim trčanja po nasipu na svega nekoliko stupnjeva. No obećanje je obećanje i sada nema mrdanja. Osim toga, pred nama je Zadar, u koji ne mogu otići bez pretrčanog metra u životu (ne računam trčanje za autobusom u štiklama).
I stižem na nasip. U početku ni sama ne znam što mi je to trebalo, jedva spajam ostale obaveze s treninzima, ne treniram redovito i svaki je trening napor, odrađujem ih zbog obećanja. I lako me odvesti na kavu nakon posla umjesto na trčanje ili zadržati u bilo kakvim drugim obavezama. No polako u meni počinje rasti neko zadovoljstvo nakon odrađenog treninga, sreća koju ni sama u tom trenutku ne uspijevam definirati.
Onda upoznajem Gazele – D grupu, s kojom trčanje polako, ali sigurno postaje užitak. Trenerica Amela divna je osoba, koja daje sve od sebe da svaki trening bude poseban, drugačiji. I skupina ljudi koji bodre jedni druge na svakom pretrčanom metru. Uvijek se imaš na koga osloniti. I kada onaj mali vražićak u glavi počne divljati, netko od Gazela ili Ami (kako je od milja zovemo, jer je trčeći u skladu s čuvanjem daha to ipak lakše izgovoriti 🙂 ) prepozna to na tvom licu, pita kako si i kaže: “Ma ti to možeš, ajde još malo, vidjet ćeš da možeš”. I u tom trenutku shvatiš da je zaista tako i da zaista možeš. I kad završiš trening uspješno, svi ste ponosni i sretni, i ti i tvoje Gazele. I sretna si što si dio toga, sretna si što shvaćaš da si nakon svakog treninga sve bolje i da si se zaista “zaljubila u trčanje”.
Subota je popodne. Jučer sam istrčala za mene nevjerojatnih 12 km. Prvi put u životu. Zapravo, istrčala sam jučer i prvih 10 km u životu, jer prvi put to nisam uspjela. Glava nije bila spremna. Jučer sam mogla još, barem još jedan. Osjećala sam to u nogama pred sam kraj. I kad je Amela rekla “neka potegne tko može”, poletjela sam nasipom onom nevjerojatnom lakoćom, s osjećajem slobode, sreće i užitka, samo da provjerim mogu li zaista još.
Ne mogu trčati sama, još uvijek. Možda se to jednog dana promijeni, ali trenutno je tako. S nekim u društvu da, ali sama nikako. S Gazelama mogu ono što sam mislila da ne mogu… pretrčati kilometre koji su mi do prije samo nekoliko mjeseci zvučali kao nemoguća misija. I svaka pobjeda bilo koga od nas nad samim sobom iskreno me veseli, jer mogu razumjeti taj osjećaj, mogu razumjeti ono što nas u tom trenutku čini sretnim.
Da je korisno za moj organizam, neću ni spominjati. Ali nije to ništa prema sreći koju svi mi osjetimo kad čujemo Ami kako govori: “Bravo ekipa, super ste odradili trening”. Rečenica koja me u subotu navečer tjera da jedva čekam e-mail s rasporedom za idući tjedan.
Ekipa, vidimo se na nasipu!
Napisala: Dina Šiljeg, Trčaona Zagreb