Zašto, ako smo zapravo ostvarili cilj i istrčali taj nekad potpuno apstraktni polumaraton.
Zbog toga sam i upisala školu trčanja. Nekoliko sam godina vrtila tu misao u glavi, ali uvijek sam pronašla razlog da se ne uključim. Nisam, doduše, imala strah od „iskakanja iz papuča i uskakanja u tenisice“ jer sam se neko duže vrijeme zadovoljavala s 5 km nekoliko puta tjedno u zoru prije posla. Odlučila sam prihvatiti uvjetni korak unatrag da bih napredovala do razine, na koju se sama nisam znala motivirati.
Prvi trening, loše vrijeme, naleti snijega iznad Opatije, stalno praćenje FBa da li će netko otkazati trening i moj suprug sa „ti ćeš stvarno poć po takvom vremenu?“ probudili su u meni onaj auto-destruktivni moment s natruhom sado-mazohizma i vratili me desetljeće unatrag kada je bila dosta jedna atraktivno ispričana pustolovina pa da se bez razmišljanja prijavim na ultru pašmanskog škrapinga, mosorskog grebeninga ili na neprežaljeni mi Cape Epic…
Treneri? Neki ozbiljni tip i nekakva nasmijana ženskica. Uigrani duo, koji mi je na prvu sjeo i više ništa nije bilo isto. Sve kiše, sve bure, hladnoće i nepodnošljive vrućine… Ništa nije bilo bitno, nego odraditi trening. Odraditi svaki trening i bilo gdje se našao, da ne ispadneš iz dinamike napredovanja…
Bilo je teško, ali i nije bilo teško. Nisam u životu bila dio jedne toliko šarene grupe, a ispunjene s toliko pozitive i dobre energije, što me i u dane kada sam se osjećala najgore podizalo. Mnoštvo visokih i niskih, mršavih i debljih, mlađih i malo manje mlađih, svih profila, zanimanja i bračnih statusa, s različitom pozadinom i iskustvima… Trčaona nas je povezala. Taj jedan društveni aspekt je nešto što uvijek ističem kao dobru stranu škole trčanja – MOTIVACIJE ne nedostaje!
Damir i Branka održali su nas na kupu, cijele i ZADOVOLJNE.
Prva osoba na svakom treningu, autoritetna figura s pritajenim smislom za humor, Damir mi je kao as na desetku. Pravi „šaptač trkačima“, koji čuje kako dišeš, pojača tempo kad ćakulaš, bodri kada još 15 puta trebaš išamarati uzbrdicu i pita kako si od prošlog treninga. Kada bi Damir rekao: „Idemo A grupa!“, bespogovorno se kreće i uvijek odrađuje – za peticu, bravo i trenerski osmijeh na kraju treninga.
Branka i njezini Bekavci su se pod motom „UŽIVAMO“ – sigurno ne lako, ali ustrajno, probijali prema većim dužinama i dužim treninzima uz tu ustrajnu pčelicu, koja zuji naprijed-natrag, zna svačije ime i usput proziva, sugerira, bodri, tješi, masira i nikad ne skida osmijeh s lica, žena koja je 100 puta sjela s nama na pod i milijun puta ponovila kako je važno dobro se istegnuti.
S polumaratonom u budućnosti, uživali smo i družili se na našim prvim utrkama – 7,5km u Fužinama i 10 km u Zagrebu, radili i nadograđivali dužine i trajanje. Polumaraton smo SVI odradili. PONOSNA SAM na svakog pojedinog trkačkog prijatelja iz Trčaone Rijeka i srce mi je bilo ispunjeno radošću svakim ulaskom u cilj.
I zašto ja sad plačem? Miješane emocije i umor nikad nisu dobra kombinacija. Sretna sam jer sam istrčala željenu dužinu polumaratona, ali jednako svjesna da se, nakon ovog intenzivnog perioda koji je lako postao dio životnog rasporeda naših obitelji, stvari ipak mijenjaju. Makar format.
OSJEĆAM SE BOGATO – iskustvima, energijom, perspektivama, saznanjima, ali najviše zbog LJUDI koje sam upoznala i koji su svaki na svoj uvrnuti način postali savršeni dio jedne veće slagalice. Ali, “the show must go on“ i mi ćemo ubrzo osmisliti nastavak ove prekrasne priče, a neki će novi pačići iskočiti iz svojih papuča, dići se sa svojih kauča i istrčati po kiši… i biti će zahvalni ZAHVALNI na tome!
HVALA BRANKI I DAMIRU, te svima iz TRČAONE RIJEKA 2019. zbog kojih je ovo iskustvo obojeno svim duginim bojama i rasponom emocija zbog kojih ja sada plačem. 🙂
Napisala: Nataša Slavić, Trčaona Rijeka