Sve je krenulo 11.03.2019., minuta trčanja-minuta hodanja, huh, bilo mi jako teško i hiljadu puta sam pomislila je li mi ovo trebalo. Preživjela sam i podjele u grupa, ali prva je bila grupa C i moja Petra. O Petri ne moram previše pisati jer tko je trenirao s njom ili još uvijek trenira sve zna.
Nažalost imala sam ozljedu, dosta izostala i nije više bilo šanse da dostignem grupu C. Bila sam na vagi da li da odustanem ili odem u drugu grupu i tada počinje moje “trkačko” iskustvo u Rekreativki s Lukrecijom. Najbolja moguća odluka. To je grupa divnih žena koje su pune razumijevanja i potpore, a meni potpora treba. I u Rekreativki sam puno puta pomislila je li mi ovo doista trebalo. Točnije to mi je postao moto, ali nema odustajanja idemo do kraja i idemo do Zagrebačkog polumaratona i prvih pretrčanih 10 km.
Mogla bi satima pisati o toj desetki koja je trajala 1:16:00, i istrčana je. Trener Eugen je vodio našu malu grupu i mislim da bi se sve cure složile da je to obavio i više nego odlično. Još uvijek mi odzvanjaju njegove riječi – „Ajde možeš ti to, nema odustajanja ,plači ali stala ne budeš.“ Da nije bilo njega i mojih divnih trkačica oko mene na 9. km bih stala, ali uz takvu ekipu nije bilo govora o stajanju. Istrčali smo, i što je najbitnije ušli smo u cilj kao ekipa, svi na broju.
Nakon što su se emocije slegle mogu samo reći veliko hvala Petri za moje početke, Lukreciji za potporu, Eugenu koji mi nije dao da stanem, mojoj Martini koja me gura stalno i svim curama iz Rekreativke, grupi D i grupi A.
Imam osjećaj kao da sam dio jedne velike obitelji, pune potpore i razumijevanja.
Napisala: Sonja Čakić, Trčaona Zagreb