Moj odgovor na to pitanje ovisi od treninga do treninga. Kad je teško, odmah na startu poželim da mi je trenerica Branka zaboravila i ime i prezime. Prati svaki korak, udisaj, izdisaj, držanje ruku…Ako nešto radiš kako ne treba, odmah reagira. Ispravlja, savjetuje…
Mene obično podsjeća da se trebam uspravno držati, a ako slučajno prohodam dva koraka viče: Ermina, trčimo! Onda obično požurim kako bih zamaknula iza zavoja, da nisam u vidokrugu. Ali, neda se ona. I iza zavoja podsjeća: Ekipa, trčimo! I što ću, onda trčim, da me opet ne prozove. 🙂
Zašto ovo pišem? Zato što mi je na današnjem treninigu zaboravila ime već na zagrijavanju (Ništa strašno. Ima nas 60-70 u Trčaoni Rijeka, nije jednostavno zapamtiti sva imena). Pomislila sam, to je baš dobro. Bit će joj neugodno zazvati me: Ej, ti u roza majici…
I tako trčimo mi, kad evo ti nje do mene. Sjetila se kako se zovem. A znate zašto je došla ovaj put? Dala mi je dva listića koja je otkinula usput s drveća da ih držim lagano s dva prsta…Objasnila nam je svima kako treba ispravno držati šake. Opušteno, uz tijelo…A baš ja nekako volim stisnuti šake kao da idem u ring, a ne na trčanje. Danas sam to ispravila. Hvala trenerici Branki!
Je li prednost ili mana kada ti trener/ica zapamti ime? Prednost, naravno.😃
Napisala: Ermina Duraj iz Trčaone Rijeka