Zašto kažeš da ne voliš trčanje, a sretna si k’o prasica kad dođeš s treninga?
Danas je subota. Jutro u Maksimiru je bilo savršeno, ptice su pjevale, Sunce se onako super probijalo kroz krošnje, sve je nekako bilo ugodno i svježe istovremeno.
Trening je bio taman toliko izazovan da nas dovede do granice u kojoj pomislimo da je teško, a da po završetku znamo da smo ipak malo napredovali i da znamo da ćemo napredovati još. Kad smo se nakon trčanja istezale, većina nas je imala osmijehe na licima. „Čovječe, tek je 9, a mi smo napravile nešto za sebe i to u ovom super okruženju, pa to je zakon!“.
No ja još uvijek nemam hrabrosti reći da volim trčanje. Uostalom, tek je početak. Dovoljno se poznajem da znam da me i ovo oduševljenje prema početnom rušenju vlastitih barijera neće držati zauvijek.
Moje prastaro ograničavajuće uvjerenje o mojoj ne/sposobnosti, toliko je duboko ukorijenjeno da je na razini osobnosti. To je dio identiteta, imidž. Ono JA FAKAT NE MOGU TRČATI zacementirano ponavljam kao pjesmicu. A znam onu foru – kad govoriš da nešto ne možeš, radije si reci“ ja ne želim“ i imat ćeš privid izbora, kontrole. Ne pomaže, beton je beton.
I onda dođem doma, još uvijek ludo sretna. Ne mogu već biti sretna kao pravi trkači zar ne? Nije valjda to već taj pravi endorfin ili?
I pita me suprug: „ Kako je bilo?“
Ja velim :„ Super! Ja baš volim prirodu!“
On: „A možda voliš i trčanje?’“ I vragolasto mi namigne.
Tek sam mali početnik. U rekreativki. Najveće mi je dostignuće trčanje 4 x 4min i to uz marljive supatnice i trenera Peru koji nas neprestano bodri. Jel’ moguće da počinjem voljeti trčanje?
Ma nemoguće! 😉
Napisala: Mirna Lipošinović, članica Trčone Zagreb