Odmah da vam kažem, ja sam totalno antisportski tip, ali posve! Da vam to potvrdim samo ću reći kako je moj tata išao moliti profesora tjelesnog u osnovnoj školi da mi da 5 pa da eto tjelesni ne bude jedina pepreka za proći sa 5,0. I drugo, do srednje škole nisam znala napraviti kolut u naprijed; onda znate koliko je sati. 🙂 Nikada se nisam previše trudila u sportu, nisam nikada pronašla nešto što bi me toliko obuzelo i čime bih se s radošću bavila. Sve do nedavno…..
Upisala sam školu trčanja; onu istu školu o kojoj sam godinama slušala od prijatelja i poznanika i čije sam članove viđala u obližnjem Maksimiru kako obaraju svoje rekorde – u istrčanim kilometrima i prelaze granice koje su si sami postavili.
“Kako je ovo odlično!” – redovito tako uđem u stan nakon treninga i kažem svome mužu. Umorna, znojna ali istinski sretna i s osmjehom na licu. Toliko sam ponosna na činjenicu kako napokon radim nešto dobro za sebe i svoje tijelo. Trenutak kada trener poviče ono zadnje “hodaj” za mene predstavlja moju mini pobjedu. Kada sam upisala školu trčanja nisam mislila da mogu trčati ni 2 minute u komadu, a sada smo već na skoro 30 min (s minimalnim pauzama) nakon samo dva mjeseca škole. Moj mini cilj je ne odustati na svakom sljedećem treningu bez obzira na zahtjevan plan i program trčanja. A onaj malo veći cilj je istrčati 5 km na jednoj skorijoj utrci.
Pisala sam nedavno na svom privatnom blogu o zoni udobnosti i kako se iz nje vrlo jednostavno možemo izvući. Smisao izlaska iz sigurne zone je prigrliti nova iskustva i pritom se ne ograničavati na ona velika, ogromna iskustva već se radovati malim stvarima i slaviti svaki uspjeh. Kao što sam tamo napisala, možda baš vas meditacija istiskuje iz zone udobnosti jednako kao i bungee jumping ili trčanje u mojem slučaju.
I preoblikovat ću rečenicu s početka teksta; možda ipak baš nisam tooootalno antisportski tip. Možda mi je samo trebalo dovoljno vremena i pravi trenutak da otkrijem ono u čemu zaista uživam. ❤
Napisala: Marija Budija Bingula, članica Trčaone Zagreb