U zadnje vrijeme se puno piše o odnosu trener-polaznik. Neki možda krivo shvate, misle da je šala il’ se prave grbavi. Ja sam trenere shvatila toliko ozbiljno da trčim i dok sam na godišnjem. Ma tko još trči na godišnjem, al’ eto kad ti utjeraju strah u kosti i cijelo vrijeme misliš da te prate. Šala, naravno. 🙂
Naši treneri odrađuju trening i u garderobama, i dok čekamo da svi dođu uglavnom rade psihičke pripreme nas koji smo malo sporiji. Zezamo se, pričamo, razmjenjujemo neka iskustva… Nekad ti jednostavno mozak ne radi pa si malo lošije taj dan ili recimo nema Natašine frizure, Miletovog skakutanja i želje za pivicom koje inače pratiš pa se jedva koncentriraš na kamenje, drekece i ostalo oko sebe. Ali dobro, tu je Petra, Nina i ekipa pa se može.
Svakako moram napomenuti da nakon svakog zagrijavanja padne još koja šala i onda krećemo. Start je za nas svetinja, rijetko pričamo jedni s drugima, a “nedajbože” žvakat žvakaču jer trener te samo jednom pogleda i sve znaš. Dok trčimo naši treneri trče duplo, dolaze do svakog pojedinačno, upozoravaju na greškice, pokazuju kako bi i što trebalo promijeniti, kako uzbrdo, kako nizbrdo, pa kako da ih onda ne cijenim i ne shvatim ozbiljno. Kad trener kaže da je sunce, a kiša pada k’o da je sudnji dan, onda nam i naočale za sunce trebaju! Trude se, bodre, prate nas… Ponekad moj mozak odustaje al’ kad moj trener kaže da smo odlični, eto, meni je to dosta i nastavljam dalje!
P.S. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je “slučajna”. 🙂
Napisala: Lucija Morić, polaznica Trčaone Rijeka