Tih dana priprema pričalo se samo o batacima, lažu ako kažu da nije tako bilo, imam i dokaze, kunem se.
Fizičke pripreme što se ekipe Trčaona Rijeka tiče uopće nisu bile potrebne, tako je trener rekao, a trener je uvijek u pravu. Tih zadnjih dana, svi smo odmarali, jeli, pili i kao nikad bili spremni na sve izazove koji nas čekaju na polumaratonu u Zagrebu.
Toliko opuštenih ljudi na jednom mjestu svijet nije vidio.
Nakon organizacije ekipe, busa i kojekakvih piz******, jedini naš problem bio je tko će više bataka pojest. I ručak je, nakon trke, bio organiziran. Rezervacija za 60 osoba, bratstvo i jedinstvo. Svi za jednog i jedan za sve. Kod nas se oko toga ne raspravlja, kad je jest i pit, svi su ZA!
I tako treba biti!
Tog jutra dizanje u ranu zoru, čisto da se stigne još štogod u kljun ubacit. Eh da nije te glavobolje bilo, možda bi se i ubacilo. Ljudi moji, riganje na stotu, grlila sam wc školjku već u 4 ujutro.
Osvježila se, popila koju protubolnu tabletu i idemo dalje, moja ekipa čeka. Krenuli smo već u 5h, lijepo je počelo nabrijavanje, doduše malo usporenije jer ipak je rano, ali opet, pozitivu si mogao rezati nožem. To samo treba osjetiti. Ta sva divna lica, zaboraviš i glavu i wc školjku.
Koja usputna kavica i evo Zagrebića. Podigli paketiće, rastezanje, druženje na najjače i evo nas na startu.
Blijedi pogledi, šta smo ovo mi, stvarno, super osjećaj. To su isti moji ljudi koji su startali sa trčanjem prije par mjeseci i skoro umirali na par stotina metara trčanja, a sad smo tu, na 21 km?! Pa tko nebi vrištao od sreće, biti uopće dio tako dobre ekipe velika je stvar ali ljudi, biti s njima na startu, neprocjenjivo. Ponekad mislim da nadimak koji smo dobili “plačipi***” totalno opravdava, ali ja sam opet zasuzila, oooo živote. Šta ću sad plakat i trčat, pa to nema nigdje, e ima u mene.
Dok sam tako slinila, utrka je krenula. U svom tom bunilu i ljepoti ljudi, podrške i mahanju, shvatim ja da smo mi na 9 km. Nisam se baš bila sabrala odmah, malo mi se piškilo, malo mi se plakalo i ode mi pola utrke, a ja se još skupljam.
Trčala sam uz te divne ljude, uz te moje trkače, uz te moje predivne žene, i uz Srđana, kako da ga zaboravim. Razmijenili smo neke nervozne komentare dosadnjakovića koji se upucavao trenerici Branki, a mi smo Branku htjeli samo za sebe. Trčali smo kao jedan i tako dugo i dugo. Branka nas je držala, nije mogla za ruke ali glave su bile posložene samo tako. Taj jedan mir, ne osjetim tako često, ali stvarno sam uživala Više ništa nije bilo bitno, tu smo i uživamo, idemo prema cilju i postajemo polumaratonci. Mislila sam da to nikada neću izgovoriti, ali jesam.
Pogotovo, kad te jedne godine u ranu zoru, nađu u kanalu, odvezu u Zenicu, prvo operu da te prepoznaju uopće, a onda ti ruku i tu istu nogu koja sada trči spoje za tijelo, jer se eto malo sve otkinulo i polomilo. Al nema toga što šipke, šarafi, utezi i fiksatori ne mogu riješiti, a glava izdržati. I izdržala je, uz sve te divne ljude, moja glava nije odustala. Čak i oni zadnji kilometri i ta Ilica kojoj nema kraja. Lagali su da nije duga, je duga je, duga je da joj nema kraja. Ali kad se zainatiš i popiješ koju putnu, prožvačeš koju jabuku, pomogneš pokojem trkaču, jer ti je jako drag, mahneš i vikneš da misliš na njega i da mi to možemo. Ma nema te Ilice koju mi ne možemo pretrčat, pa nisu oni vidjeli sto je Platak. Šta nam može jedan polumaratončić.
Donio nam je predivnu medalju i puno bataka. Satrali smo ih uz druženje i još pokoje povraćanje, a uzbuđenje na stotu. Sve je to za ljude, milion i jedan žulj i milion i dvije uspomene.
Još razmišljam o tom danu, još razmišljam o tim mojim ljudima, njihovim zagrljajima, riječima podrške, svakom mahanju, svakom osmijehu.
Hvala vam puno na tome!
Puno mi značite ljudi!
Hvala ti živote, srce mi se smije!
Napisala: Lucija Morić, Trčaona Rijeka