Trčanje je teški izbor koji vodi laganom životu

Napisala sam mnogo članaka o tome zašto biste se trebali početi baviti trčanjem, koji su benefiti i zašto će vam to promijeniti život, zatim o euforiji koja vas obuzme na početku, zašto je trčanje u grupi najbolje na svijetu i kako zalazak sunca na nasipu izgleda kao milijun dolara. Ali nikada nisam napisala, a niti pronašla puno tekstova o tome zašto odustajemo od trčanja. Zašto stanemo, pauziramo, prekinemo, odustanemo, neki se i vrate, neki nikada ne… Ako izuzmemo one koji probaju trčanje i ne svidi im se (da, ima i takvih :P) mi koji smo zaljubljeni u trčanje ipak s vremena na vrijeme prekinemo sa svojom ljubavi. Uzmemo pauzu, malo se ohladimo, umorimo, varamo trčanje s nekom drugom aktivnosti, razvedemo se na neko vrijeme…

Školu trčanja (kao takvu) sam upisala četiri puta. Dakle – prvi put, drugi, treći i četvrti. Sada sam u klubu i nisam u školi i to je ustvari formalnost, ali jesam li ikada diplomirala? Jesam li položila sve ispite i upisala sljedeći razred?

Ali ako sam pokazala da ja to mogu, zašto sam stala?

Prednost kod Trčaone je da svatko sam definira što za njega znači diplomirati, položiti ispite i upisati razrede. Za mene je to bila moja prva cener utrka i prevladavanje straha od nepoznatoga i teškoga – spoznaja da ja to ipak mogu. Ali ako sam p(d)okazala da ja to mogu, zašto sam stala? Zašto su trebale četiri školice da ”diplomiram”?

Zato što ustvari ne trčimo nogama, tijelom i rukama. Trčimo glavom, svaki trening, svaku utrku sam ustvari trčala protiv sebe – protiv želje da stanem, da odustanem, da radije sjednem u kafić i popijem kavu, da ostanem doma i pogledam film i/ili pročitam knjigu. Glava je bila ta koja je, nakon početkog zanosa, uvijek nalazila razloge (izgovore!) da ne ode na trening – umorna sam, kiša je, hladno je, budem sljedeći put… Dani su se brzo pretvarali u tjedne, tjedni u mjesece, skoro pa i čitave godine.

Lagani izbori – težak život. Teški izbori – lagan život.

Iako mi je nedostajala priroda, boravak vani, prijatelji s trčanja, svježi zrak, euforija nakon odrađenog treninga, ipak ne bih otišla na trening taj dan, taj tjedan. Nikada nisam odradila trening gdje bih na kraju zažalila što sam ipak došla, uvijek sam se dobro osjećala i zabavila, bila ispunjena, pa zašto onda nisam otišla na trening?

Uspješni sportaš Jerzy Gregorek je imao težak život kao poljski imigrant koji je u SAD došao s par dolara u džepu gonjen strahotama hladnog rata u Europi. Izgradio je svoj američki san, te četiri puta bio svjetski prvak u dizanju utega sve sa životnim motom: Lagani izbori – težak život. Teški izbori – lagan život.

Trčanje je teški izbor, odnosno teži put, ali onaj koji vodi laganom životu.

Hoćete li ipak izabrati teži put?

Napisala: Ivana Bare, polaznica Trčaone Klub

Podijeli tekst na društvenim mrežama: