Neka su od pitanja koja su me pitali tijekom zadnja 3 mjeseca.
Od 10 minuta naizmjeničnog hodanja i trčanja do polumaratona. Utrku Volim trčanje (5 km) i Mliječnu stazu (10 km) istrčala sam nogama i tako sam mislila da ću i polumaraton. Dan prije utrke trener me pitao jesam li spremna, a ja kao i obično samouvjereno kažem da sam mirna i da je to to, a znam da mi srce zalupa kad se zamislim u cilju. Hmmm, mirna?
Super sam u uvjeravanju same sebe do određenog trenutka iliti do jutra kad krenem vezati vezice i stavljati startni broj na majicu. Tisuću upitnika u glavi i trema. Jesam li dovoljno jela, dovoljno spavala i jesam li se dovoljno potrudila iako znam da smo svi dosta radili. 3,2,1, kreni! Lijep tempo, lagano ćakulanje i evo nas kod Dubca. Tako je bilo sve do Trga, a onda kad čuješ pljeskanje, navijanje, kad vidiš trkača u invalidskim kolicima koji ti se nasmije i kaže „možemo to“ onda ubrzaš više, nasmiješ se iskrenije i protrčiš srcem.
Jesam to mogla doživjeti da sam sama trčala na Maksimiru? ”The body achieves what the mind believes” i to je živa istina. Kroz trčanje sam otkrila stvari koje me motiviraju, a koje su mi do tada bile nepoznate i otkrivam ih kroz svaki teži kilometar. Zato želim još! Želim još jer se u svakoj krizi sukobljavaju moje dvije strane, ona koja je poslušna i ona koju je potrebno ukrotiti. Trčanje je fair igra, koliko daš toliko i dobiješ. Ma zapravo je i više nego fair jer dobiješ nove prijatelje i dodatnu motivaciju.
Moju A grupu čine različite individue, od onih šutljivih pa sve do papiga 🙂 i čine moj trkački dom pun potpore. U svaku novu avanturu skupa krenemo pa se po putu malo raspršimo, ali budemo dovoljno blizu jedni drugima da jedan pita: „Gdje je Maja?“ pa vidiš roza majicu i slušalice u ušima, „Gdje je Goran?“, a Goran šprinta pa hoda, a zečići Mo, Brankiša i Antiša? Gori im pod nogama, ne vidiš ih od prašine. Veselimo se jedni za druge, grlimo se, smijemo, plakali još nismo, ali hoćemo na maratonu.
Napisala: Tomislava Grgić, Trčaona Zagreb