fbpx

Carpe Feriae – ne stidi se trčanja na godišnjem

Trčanje mi puno znači. Ali nije mi se uvijek lako natjerati na samostalni trening. Pogotovo ako sam na mini godišnjem odmoru. A ljudi oko mene, zavaljeni u mekane sjedalice, natjeravaju se tko će otići do dućana po novu turu mesa za roštilj.

ciovo-n

Tu opet po nebrojeni put uskaču objave prijatelja o odrađenom obveznom subotnjem treningu. Kad mogu oni, mogu i ja.

Ovaj put me dodatno motivirala činjenica da ću isprobati nove trail tenisice i trčati nepoznatim trasama po Čiovu. I krenuo sam. Nizbrdo od vikendice u uvali Tatinje. Dvjesto metara makadamom do mora. A tu već davno nisam bio pa sam se iznenadio kako je uređen lungomare. Šljunak isprekidan betonom domaće izrade. Vikendice uz more niknule u socijalizmu se sve projektirane s privatnom plažom i pripadajućim prilazom.

Upijao sam mirise mora i tamarisa ali je u tim predjelima trebalo pripaziti i na minijaturne ležeće policajce koji služe kao žlijebovi za odvod. Malo mi je falilo, al’ nisam prosuo zube po betonu. Pomalo se uživljavajući u stazu i zaobilazeći pse i malu djecu pažnja mi je popustila, no refleksi su na sreću bili jači.

Šljunka je bilo sve više, a ljudi manje i osjećao sam se iskreno počašćen da trčim u ovako predivnom ambijentu. Staza je pratila razvedenu obalu, podloga je bivala sve mekanija, a bilje mirišljavije. Al nisam očekivavo da ću zaći u šumu.

Miris borova i podloga od zemlje crvenice. Mokri san svakog trkača. Šumska staza je brzo prešla u kozji put okružen kaduljom i nanom, a kozji put u šikaru. Moj jogging je neprimjetno prešao u škraping.

ciovo-2

Iz šume sam zašao u makiju, al nisam imao namjeru stati. Pogledao sam u daljinu i vidio makadam. Odlučio sam se probiti do njega. Preskakao sam bodljikave biljke i usput preplašio neslutećeg kunića.

Ipak sam nakon nekog vremena odustao od grebanja i aromatizacije i spustio se do škrapa. Po malo sam po njima skakutao i uz odličan grip tenisica stigao do makadama.

Sad je trebalo stići do glavne ceste i naći put kući. No nisam ni slutio da je put do ceste bez popusta nagnut uzbrdo (po kasnijem pregledu garmina bilo je to 2km nagiba od 10%). Tad sam više nego ikad bio zahvalan na oblačnom vremenu.

Serpentinama sam polagano trčkarao uzbrdo i stigao do vrha. A na vrhu, bez namjere da zvučim sladunjavo, pogled koji oduzima dah. U sutonu su se ocrtavali hridi i otočić Sv. Fumija u blizini, a Šolta i “energo” vjetrenjače na obzoru. Dalje uz put bilo je položeno par vinograda koji su, smješteni na južim obroncima srednjedalmatinskog poluotoka, bili predodređeni za visokoalkoholna vina.

Budući da nisam sa sobom ponio okrepu prije mista Žedno me uhvatila potreba za vodom. Vode mi je dao par koji je uživao među mačićima u masliniku.

Produžio sam dalje lagano trčeći po asfaltu nizbrdo i usput pozdravio kolegicu koja je odrađivala suprotni, puno teži smjer. Uz par uputa došao sam do vikendice i rastegnuo se uz miris kobasa na roštilju.

Zadovoljan jer sam ipak odradio trening sjeo sam za stol i zalio meso s par osvježavajučih gemišta. Život je lijep!

Napisao: Miljenko Katunarić, adidas škola trčanja Rijeka
Fotografije korištene iz servisa Panoramio. Korisnik Kivik i Domosi Imre

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts