Da mi je netko početkom godine rekao da ću istrčati polumaraton ulicama mog rodnog grada, rekla bih mu da je lud! Prošlo je već mjesec dana od zagrebačkog polumaratona, a dojmovi se i dalje sliježu. Iako sam se dugi niz godina bavila rukometom, trčanje mi nikada nije bilo najomiljeniji dio treninga. Ali, to se sve promijenilo 14. ožujka, na dan mog prvog treninga proljetne Trčaonine škole.
Krenula sam bez očekivanja, sa željom da se pokrenem, upoznam novu ekipu i testiram svoje granice. Već nakon prvog treninga osjetila sam da je ovo drugačije od svih mojih dosadašnjih pokušaja da se natjeram trčati. Već se tada javila želja za trčanjem polumaratona. Znala sam da put do toga neće biti lagan, ali sve je postalo lakše uz moju grupu s nasipa. Treninzi su prolazili, odradili smo prvu utrku na 5 km, prve treninge ubrzanja, a zatim su na red došle i prve dužine. Nekako je sve išlo prirodno, čak i začuđujuće lako! Uz našeg trenera Leona, sve je bilo zbilja jednostavno. On nas je uvijek gurao prema naprijed, proživljavao svaki naš kilometar i naučio nas kako da se zabavljamo trčeći.
Kako se dan polumaratona približavao, sve se jače osjetilo uzbuđenje pa čak i mala zabrinutost. Posljednju veliku dužinu od 18 km na treningu nismo odradili jer je trening zbog vremenskih uvjeta bio otkazan. Dodatno „opterećenje“ mi je stvarao problem s koljenom koji se pojavio desetak dana prije utrke pa sam posljednji trening prije utrke odlučila propustiti. Svi mogući scenariji prolazili su mi glavom pa čak i onaj najgori da neću moći otrčati cijelu utrku. Nervoza koju sam osjetila nestala je prvim minutama zagrijavanja. Odlučila sam da će ovo biti moj dan i da ću u njemu uživati maksimalno.
Utrka je krenula, a mi smo se lagano probijali kroz rijeku trkača. Dogovor je bio da prvih deset kilometara otrčimo na tempu grupe, a zatim, tko se osjeti spremnim može i ubrzati. Naši početni kilometri bili su poput onih na treninzima, red smijeha, red ozbiljnosti. Velik dio puta proveli smo u razgovoru i čuđenju kako je na apsolutnom svakom raskrižju bila grupa ljudi koji su zdušno navijali za trkače iz Trčaone. Svaki taj povik samo je još više palio plamen u meni. Ubrzo prolazimo pored Maksimirskog stadiona u čijoj su se blizini puštale i navijačke pjesme. Osjetim lagani nalet adrenalina i to me još više gura prema naprijed. Taj dan bilo je sunčano i izrazito toplo. Dolazi i prva okrijepna stanica na Ravnicama, u trku uzimam bocu vodu i nastavljam u istom tempu. Samoj sebi sam govorila da ubrzanje ostavim za kraj, ali želja u meni je bila jednostavno prevelika. Nakon što smo prošli Aveniju Gojka Šuška, nekolicina nas počela se odvajati. U tom trenutku osjećala sam se poletnom i sljedećih pet kilometara trčala sam pola minute brže od mog uobičajenog tempa. Kako se približavao kraj, poletnosti je bilo sve manje. Osjetila sam kako me koljeno sve jače boli. Na posljednjoj okrijepnoj stanici prvi put sam u potpunosti stala i nakon nje prohodala još nekoliko metara. Znala sam da ne smijem previše hodati jer će mi se biti sve teže pokrenuti. Nastavila sam trčati, ali sve sporije i sporije. Posljednja tri kilometra stalno sam pogledavala na svoj sat. Cijelo vrijeme sam pomišljala: „Ajme, ovo će se stvarno dogoditi, ja ću istrčati polumaraton.“. Ti posljednji kilometri činili su mi se kao vječnost. Dvije prijateljice stajale su na različitim pozicijama pred ulaskom u cilj. U šumi glasova uspjela sam čuti njih kako uzvikuju moje ime i to mi je dalo dodatnu energiju da tih zadnjih stotinjak metara potegnem koliko ide. Nisam se ni snašla, a već sam prošla cilj. U tom trenutku nije postojala ni bol ni umor, a mene je ispunio val sreće. Ne znam jesam li bila sretnija zbog sebe, ili zbog ostalih u grupi. Vidjeti sretna lica ljudi s kojima sam posljednjih mjeseci trenirala po vjetru, kiši i suncu, mamilo mi je suze radosnice. Pali su i prvi zagrljaji, a zatim je krenulo i fotografiranje – jer ovakav trenutak treba se zabilježiti. A do njega ne bi došlo da nije bilo Trčaone.
Danas mogu reći da je Trčaona postala moja nova velika trkačka obitelj. Da, trčanje može biti zabavno, trčanje može biti lakše (ali nikad nije lagano hahahaha), trčanje može biti prilika da upoznaš puno kvalitetnih, dragih i vedrih ljudi. I da, može se dogoditi da jedva čekaš taj večernji trening, makar bio i petak pa čak i ako pada kiša. I da, savski nasip zbog trčanja može postati tvoj happy place. Mnogi su govorili da mogu trčati sama na nekoj stazi i da nema potrebe da idem u školu trčanja. Nakon cijelog ovog iskustva još sam uvjerenija u svoju odluku – jer s kime bih se onda smijala na zagrijavanju, pričala o tome što mi se taj dan dogodilo, ili tko bi me bodrio kada bih mislila da više ne mogu? Vjerojatno nikada ne bih ni istrčala ovaj polumaraton. Nakon svega, shvatila sam da u Trčaoni dobiješ više od trkačke kondicije. Znam da bez Trčaone i moje ekipe nikada ne bih doživjela taj osjećaj nakon prolaska kroz cilj – osjećaj sreće, ponosa, zadovoljstva i pobjede. Možda jesam rezultatski daleko od pobjede na utrci, ali svaki moj istrčani kilometar malena je pobjeda u ovom maratonu života. Drago mi je što je baš ova „pobjeda“ ostvarena u mome gradu. Njegove ulice sigurno više nikada neću gledati istim očima.
Zahvaljujući Trčaoni, akačima sa Savskog nasipa i treneru Leonu, subota 1.10. zauvijek će ostati upisana u mome životu kao dan mog prvog istrčanog polumaratona. Zato ekipa, hvala vam na svemu.
Napisala: Maja Đaković, članica Trčaone Zagreb