Moj trkački dnevnik

Dragi dnevniče,

Već su dva trkačka mjeseca iza mene! Nisam od onih koji se nikada nisu bavili sportom, ja sam ona druga sorta. Nema što nisam isprobala i nema od čega nisam odustala. Rukomet? Pregrubo. Rukomet na pijesku? Smeta me pijesak. Teretana? Dosadno. Grupni treninzi? Prekrcato. Nakon ovog zadnjeg pokušaja bila sam blizu idealnog rješenja, ali ono je moralo ispunjavati sljedeće uvjete:

  1. Tim: Mora biti koliko-toliko timski sport, samački trening ne dolazi u obzir (odustajem unatoč plaćenoj članarini). Volim timski rad, brbljanje mi krati vrijeme, a činjenica da i drugi oko mene prolaze istu patnju mi daje snagu. Kritičan stav, znam.
  2. Boravak u prirodi: K’o da nemam dovoljno poteškoća s “pokreni se” odlukom, tu je još i pandemija koja mi ide u korist jer su teretane svako malo zatvorene. Plus, dolazi lijepo vrijeme i godit će mi boravak na zraku. To sam mislila u ožujku, a onda je Severina prognozirala snijeg u Maju i vrlo vjerojatno pogodila.
  3. I posljednji uvjet koji je trebao biti ispunjen je trener: Vođa čopora, instruktor, nutricionist, motivator, rame za plakanje, svjetlo na kraju tunela. Okej, tu sam ga pretjerala jer koja je vjerojatnost da pronađeš tako nešto?

Uvjeti su tu, volje nešto manje, a brzi prst odlučio je da je sretni dobitnik…Trčaona!
Mislila sam da je najteži dio posla odrađen, pronaći sebi idealnu aktivnost, a onda se to promijenilo dolaskom do probnog treninga. To subotnje jutro bilo je idealno za kavu na suncu i kroasan iz Dubravice. Bilo je savršeno za selfie ispod magnolije na Tomislavcu koja je taman bila špica za influencerice. A ja, sjedim u staroj sedmici, bez kroasana i slike za instač i vozim se na probni trening na Maksimir (danas treniram na nasipu, ali na taj probni sam zakasnila). Iako je već prošlo neko vrijeme, mutno mi naviru neke slike s probnog treninga. Većina ljudi imala je štapove pa sam već panično tražila neke za sebe (u šumi sam, koliko to može biti teško), a onda sam svrstana u Leonov čopor i nakon prvih trkačkih koraka bistro sam vidjela svoju budućnost u Trčaoni. Sve se činilo toliko jednostavno da sam brže bolje uplatila članarinu prije nego se predomislim. Prvi treninzi prolazili su idilično, minute su letjele, mi još više. Krug trkača svaki se dan širio, a Leonove upute slijedile su se slijepo. I taman kad pomisliš happy ending, dođe dan testiranja. Da priča bude zanimljivija, jedino testiranje na koje bi me taj dan prihvatili bilo je ono na COVID. Bolesna sam.

U ponedjeljak sam bila strašno nervozna, mislima mi je prolazilo “ma fućkaš 170 kuna, ostani doma, svi će imati svoje grupe osim tebe”. I spletom (ne)sretnih okolnosti, priča je dobila drugačiji i sretniji završetak. Tog sam 29. ožujka i službeno postala trkačica Trčaone s podužom oznakom: Grupa A, termin 19:15, lokacija Savski nasip, trener Marko Bićanić.

Na prvu, sve zvuči super, a na drugu je još i bolje! Danas su iza mene puna dva mjeseca u ovom trkačkom čoporu. I iskreno, ni testiranjem ne bi upala u bolji. Ovaj mali krug velikih ljudi danas laganim, ali sigurnim korakom postaje moja trkačka obitelj. Toliko smo različiti, cure, dečki, odrasli, tinejdžeri, početnici, povratnici, crni, bijeli (šalim se, svi smo bijeli, zasad!), a svi s istim ciljem, do kraja godine ganjati neke lude brojke i dvoznamenkaste kilometre. I iako smo trenutno tek zagazili u peticu, u mislima već utrčavamo u neke puno veće ciljeve koji se svaki dan čine sve stvarnijima i bližima. A taj semafor na nasipu postaje mi jedini semafor u gradu kojem se baš iskreno veselim, ma što god mi pokazivao. I nema te boje zbog koje se ponedjeljkom, srijedom i petkom nećemo sastati na našem mjestu. A trener? I njega dobiješ u paketu! I to znaš kakvog? Baš onog s početka priče, vođu, nutricionista, motivatora i najvažnije od svega, jednog od nas.

Pa da rezimiramo trenutno stanje:

Tim ✅

Priroda ✅  (valjalo bi malo poraditi na suncu!)

Trener ✅

Do sljedećeg čitanja i novih kilometara, trkačica Danijela!

Podijeli tekst na društvenim mrežama: