Uvijek je u meni postojala ljubav prema trčanju. Kao maloj hitronogoj žgoljavici neprestano u pokretu i poslije kada sam htjela sa prijateljima iz ulice upisati treninge trčanja. No, nisam jer nisu mi dali. Mama, tata, liječnici. Bila sam teška asmatičarka od rođenja i svi su očekivali da sjedim i naravno najmanje da trčim.
U srednjoj školi nekako sam se odvažila. I trčala sam često, obično rutu od šest, sedam kilometara, ništa posebno, u neprikladnim tenisicama, ali sa prikladnim entuzijazmom.
Poslije, kada sam se samoinicijativno skinula sa lijekova, okrenula zdravom načinu života i prehrani, moj lijek za sve bilo je trčanje. Kupila sam svoje prve tenisice i tajice za trčanje, istrčala sam i svoju prvu utrku od 16 kilometara.
To mi je tek dalo vjetra petama. Bilo je nečeg čarobnog za mene u tom trčanju i sudjelovanju na utrci.
Ipak, najvažnije razdoblje i ljekovitost za moje tijelo i dušu trčanje je obranilo kada sam rodila. Bila sam vitalna trudnica, radila sam i uredno odlazila na različite treninge. Rodila prekrasnog dječaka, na žalost ne onako kako sam htjela. Hitan carski, komplikacije (na sreću, on je bio dobro) i poslije svega toga ta nesretna, postporođajna depresija. Mene, koja sam sve mjesece i dane trudnoće bila izvrsno raspoložena? Ona ne bira među mamama. Dijete je povraćalo adaptirano mlijeko, a dojiti nije htjelo. Bila sam osuđena na višemjesečno izdajanje, morala sam sina nahraniti i to je postala moja najveća zadaća. Mame koje su to prošle znaju o kakvoj je zahtjevnoj misliji riječ. Aktivka u meni zatvorila se u kuću i nisam ni odmah shvatila, našla sam se u raljama neželjenog stanja.
Morala sam se iščupati iz novonastale situacije. Zbog sebe, djeteta, partnera, ljudi koje sam voljela i koji su me voljeli.
I onda sam krenula trčati. Nerijetko bez imalo volje. Izdajala sam se neprestano, nemojte zaboraviti. Prije trčanja, poslije, nekad sam se sa prijateljicama i majkama trkačicama znala šaliti – bilo bi dobro izmisliti način izdajanja i za vrijeme trčanja.
Prošlo je i to izdajanje, moj prekrasni sinčić postajao je sve samostalniji kao i moja želja da postporođajna zauvijek nestane. Trčala sam ljeti, u jesen, zimi. Opirala se suncu, vjetru i silnim kišama. Osjećaju krivnje što kradem djetetu vrijeme i poklanjam ga sebi, umoru od naporne svakodnevnice, izmišljanju isprika. I postporođajnoj.
Nije kao nekad bilo moguće planirati vrijeme i mjesto trčanja.
Lovila sam prilike bez prenemaganja. Uzmi ili ostavi, situacija je bila takva.
Čak sam u svim tim silnim trčanjima po vjetru i kiši pronašla neki užitak. To je bila moja bitka i morala sam je dobiti. Trebalo je tada toliko više snage, volje i vjere da obujem tenisice, umotam se u šuškavac i odem na kišu. Ostavim ranjenu i tada jako umornu mamu kod kuće i izvedem ratnicu na stazu.
Jesam li se iščupala? Jesam.
Upisala sam školicu kako bi mi treneri pomogli oko tehnike, kako bih se motivirala za još veće i bolje uspjehe, duže utrke, bolje rezultate.
Ipak, svako moje trčanje, od koliko god kilometara bilo, moja je pobjeda.
I ne samo to, ono je prijatelj, terapeut, meditacija, odmor, rekreacija, ljubav.
B.H.