fbpx

Istina je, život je ljepši uz trčanje!

Brrrrrr, hladno je. Još i snijeg pada… Kiša, sutra???? Smočit će mi se kosa, što će biti s frizurom za sutra? Ne, ne može se trčati po kiši, a sad tek vidim da je poseban doživljaj trčati dok kiša pada, daje ti dodatni ritam, ritam kretanja, ritam životne radosti.

Kao da je bilo jučer, testiranje na 1000 m. Ponijela me grupa, brzo trčim, ali ne zadugo. Imam osjećaj da ću pasti u nesvijest. Što je ovim ljudima? Otkuda im snaga? Posustajem, počinjem hodati. Trener viče: Nema hodanja, trči…

640

Zadnjim atomima snage dižem noge od podloge i prestižem jednu gospođu, još jednu djevojku, još jednu gospođu, kao da se uključio neki rezervni motor u meni za kojeg nisam znala uopće da postoji. Utrčavam u cilj sretna što sam završila i bacam se na klupu, hvatam zrak, još dugo hvatam zrak…

I evo, već četiri mjeseca ovisnički trčim na svaki trening. Sve svoje poslovne i privatne dogovore ravnam spram treninga. Gle, ne mogu sada na kavu imam trening, roditeljski sastanak (radim u školi) održavam samo onim danima kada nemam trening.

Tu je i najbolji trener. Uz njega smo stasali, naučili prve korake trčanja, abecedu trčanja. Ovu subotu smo zajedno s njime pretrčali 8 km. Prije mi je to bilo nezamislivo. Čak se i taj dan u meni pojavio onaj maleni crv sumnje – kako ću ja to, to je ipak 8 km?

Krećemo s trenerom. Čak i pričamo i trčimo i trčimo. Trener nas bodri, motivira i odjednom progovara – Cure, ušli smo u 7 km. Kako? Zar već? Imam osjećaj da mogu još… Osjećaj je fenomenalan!!

Volim slušati kako odzvanja topot nogu koje trče, ritam svojeg disanja, negativne misli koje u tom trenutku naprosto izlaze svakom kapljicom znoja i pozitiva koja ulazi svakim novim udisajem.

Vraća mi se onaj osjećaj iz djetinjstva, ponovno biti dijete, veselo, nesputano, slobodno…

Sanja Horvat Sinovčić

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts