fbpx

Kaj baš danas moraš ići trčati?

Majka dvoje djece, udana, zaposlena. Tri stvari koje su me do nedavno definirale. Da se razumijemo, biti mama je nešto najljepše na svijetu, ali nije i jedino.

I tako nakon dvije trudnoće, pomalo nakupljenih višak kilograma pokušavala sam vježbanjem u raznim fitness grupama skinuti kilograme. Međutim trajalo bi to mjesec do dva pa stalo. Uvijek neki razlog pa je jedan bolestan pa drugi pa pada kiša. Suprug kaže: Kud baš danas ideš, možeš i koji put propustiti. Pa se djeca nadovežu „Ne idi mamice, ostani doma s nama“ itd.

marina

I uglavnom godine prolaze, a ja upadam u sve veću depresiju. Nezadovoljna svojim izgledom, manjak energije, manjak spavanja (djeca se još uvijek bude tokom noći), nervoza, svađa sa suprugom. Sve to skupa rezultiralo depresijom iz koje se sada već bilo jako teško izvući.

Odlučila ja konačno potražiti pomoć i otišla na razgovor sa psihijatrom. Naravno nikom ništa nisam rekla jer u našoj dragoj državi ako ideš psihijatru automatski si spreman za Vrapče.

I u jednom od razgovora pita mene doktorica da li se bavim kakvim sportom. Kažem pa i ne baš nemam vremena i opet hrpa isprika. Ali voljela bi trčati i upisati školu trčanja. Kaže ona meni da njena prijateljica išla prošlu godinu, otrčala zagrebački maraton i osjećala se super. Rekoh ajde da i ja probam, pokušat ću se nekako organizirati.

Kažem suprugu da od proljeća idem u školu trčanja. Naravno odmah počne hrpa prigovora – pa kaj ti treba neko da te uči trčati pa odi sama itd. Ali ako baš hoću neka idem, ali ako organiziram tko će čuvati dečke dok sam ja na treningu. Jer naravno da se treninzi poklapaju s njegovim poslovnim obvezama.

Ali zato veliko hvala mojim roditeljima na potpori i pomoći oko čuvanja.

I stigao konačno taj ožujak. Prijavila se ja uzbuđena mjesecima ranije. Prvi trening u Maksimiru ispred pozornice hrpa ljudi. Vani mrak, hladno. Mislim si ja nema šanse, neću ja to moći. Nikoga ne poznam, lagano me hvata panika. Ali odustati ne mogu, nema šanse. Ovog se moram držati.

I odradila ja prvi trening. Jedva disala od trčanja, srce lupa ali ne od panike već od adrenalina. I ja se osjećam odlično! Jedva čekam doći doma ispričati. Naravno doma baš i nije bilo oduševljenje, jer naime suprug nakon tjedan dana pita: „Čekaj ti sada misliš tako svaki tjedan po tri puta ići na treninge? Koliko dugo?“ Mislio je naravno da će me držati mjesec dana i da ću odustati. I od tuda njegova legendarna rečenica iz naslova. Ali ovog puta sam odlučila da nema odustajanja. I dečki ponosni na mamu koja trči. I suprug konačno shvatio da sretna mama, sretna djeca i sretan i on 🙂

I zato hvala adidas školi trčanja što me izvukla iz depresije i napravila od mene opet sretno stvorenje!

I tako šest mjeseci kasnije, redovito na treninzima (u A grupi), spremam se za Zagrebački polumaraton.

Jučer stigli s mora gdje sam svako jutro trčala. Bez iznimke! Povremeno još suprug pita: „Kaj baš danas moraš ići trčati?“ „Da dragi, moram!“

Marina Petar

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

1 Comment

Join the discussion and tell us your opinion.

sanjareply
29.08.2014. at 17:06

Bravo Marina i samo hrabro naprijed,pozdrav iz Rijeke

Leave a reply