Zasad nemam odgovor na to pitanje jer 5 dana kasnije, euforija je još uvijek tu. 🙂 Cijeli tjedan se hvatam kako mi se usta spontano razvlače u široki osmijeh, bez da sam u tom trenutku ičim izazvana smijati se. Odnosno, očito jesam, samo su to posljedice nedjelje, a ne nečega što se trenutno događa.
Smiješno mi je da kad pomislim na nedjelju, jedino čega se mogu sjetiti je osjećaj sreće i ispunjenosti nakon što sam prvi put u životu pretrčala polumaraton. Ne znam kako je to kad rodiš, ali imam osjećaj da postoje sličnosti. Jer znam da mi je bilo teško tijekom tih 21 km, ali se samo teškom koncentracijom mogu sjetiti koliko i gdje, jer je ostao samo osjećaj ispunjenosti i sreće.
Sjećam se da mi je zadnja okrijepna stanica ostala urezana u pamćenje po tome što su moju partnericu u nedjeljnom trčanju – Mirjanu i mene dečki na okrijepnoj stanici tjerali dalje. “Ajde cure, malo vam je ostalo, imate samo km do okretanja!” – što nas je nagnalo da se pokrenemo i pustimo tu prefinu vodu na miru.
Isto se dogodilo i na povratku kada je to bodrenje ekipe s okrijepne stanice stvarno bilo potrebno jer se sjećam da sam, kad sam stala, pomislila da moje noge neće opet moći krenuti trčati. Ali jesu. I dovele su me do cilja. 🙂
Čak ni činjenica da je pobjednik maratona utrčao u cilj 30 sekundi prije mene ne može narušiti moju sreću – eto, ja trčim polako, kaj je, tu je. Glavno je da dotrčim do cilja.
I na kraju, ne mogu dovoljno naglasiti da je bitan faktor stizanja do cilja i činjenica da uz tebe trče kolege školarci iz tvoje grupe adidas škole trčanja, a ostali koje susrećeš te bodre i mašu.
Čini mi da se na ovakvim trkama pojavi nevjerojatan osjećaj zajedništva među ljudima koji su mjesecima zajedno trenirali i sada po prvi put pokazuju što je tih 6 mjeseci doprinijelo njihovim trkačkim sposobnostima.
A euforija traje 🙂
Napisala: Ines Stefanović