Do upisivanja u adidas školu trčanja moj je odnos prema trčanju bio na Vi. I u doba najbolje utreniranosti tijekom osnovne i srednje škole nisam mogla zamisliti da bez prekida trčim duže od 800 m (2 kruga po atletskoj stazi). To mi je bilo dosadno i brzo sam se umarala.
Nekako sa sazrijevanjem počela sam intenzivno razmišljati o trčanju. Tako sam prije 4 godine spremajući se za specijalistički ispit i želeći se „ubiti“ (rekreirati), a da pri tome ne potrošim puno vremena (jer mi je trebalo za učenje) izabrala svakodnevno trčanje po Bikčevićevoj stazi (ali samo do pola puta i natrag). To me je dovelo u odličnu formu, no čim sam položila ispit sam prestala.
Isto tako sam se tu i tamo, epizodično uspijevala natjerati na trčanje po traci (grupni aerobik treninzi su mi postali dosadni), no nekako mi se činilo da je trčanje po traci puno lakše nego trčanje „uživo“ jer sam na taj način mogla trčati po sat vremena bez problema neovisno o brzini koju bih stavila (istina, trčala sam gledajući neki dobar film pa bih se „zaboravila“ i otrčala duže od planiranog).
Školu sam upisala jer sam skužila da sam otišla u „down“ fazu (fizičke neaktivnosti). Kod upisa je bilo naznačeno da je to škola za početnike. S obzirom da sam mislila da sam ja ipak prerasla početničku fazu (osim prethodno napisanih iskustava s trčanjem, sudjelovala sam u nekoliko trekkinga, aktivna sam planinarka), bila sam malo skeptična ispočetka, no razmišljala sam da će me škola bar natjerati da se 3-4x/tjedno malo pokrenem jer uvijek nekako nemam vremena za sebe. I neugodno sam se iznenadila kad sam prve ozbiljnije treninge „hvatala zrak“ (15-20 minuta trčanja bez prestanka). Svaki novi trening me hvatala panika hoću li moći trčati s grupom ili ću polako zaostajati. I ispočetka sam svaki put jedva izdržavala tempo (što fizički što psihički). Prvi ushit mi je bio kad sam otrčala u komadu krug od 5 km po nasipu. I to za minutu brže nego na trci „Volim trčanje“ na kojoj sam doživjela pravu agoniju pokušavajući sustići ljude te ušla u cilj s jakim vegetativnim simptomima.
Dakle nakon tih 5 km u komadu, to sam ponavljala nekoliko puta i sada mi je ta dužina postala „standard“ oko kojeg ne dramim. Od drugog polugodišta, svaki trening pomalo dižemo kilometražu. Svako dizanje kilometraže je naporno, no dobro je za čeličenje psihe. Jer većinom kad zastanem i hodam, ne radim to jer sam se zapuhala i ne mogu više , već kao da me nešto unutra koči, a to je valjda ono što iskusniji zovu „kriza“. I ako je pobijediš, a ne traje dugo, samo kilometrić, nastavljaš dalje bez problema „u revijalnom tonu“. Moja je kriza trenutno negdje na 7 km. I danas se spremam na 11 km. I cijeli dan je panika. Na moru sam. Vruće je za poludjet, nema hlada, istražujem karte okolice, vremenske prognoze, trčat ću oko Vranskog jezera navečer. Ako je novi ambijent, to je svakako poticajno.
Pri upisu u školu nisam baš najbolje shvatila cilj škole. Kakva sam uporna, nisam smatrala nekim problemom završiti 21 km. Prošla sam ja i puno više. No pritom sam mislila završiti polumaraton na bilo koji način (po Machiavelliju): što trčeći, što hodajući, a ako treba i četveronožno. Na koji god (dozvoljeni) način se domoći cilja. Sada mi je cilj već puno jasniji. U jednom „cugu“ odraditi 21 km. Uh, da sam to znala na početku škole, malo bih razmislila. Iz sadašnjeg aspekta, nakon odrađenog prvog polugodišta „školice“, sve je moguće. Svaki put strepim pred novom dužom rutom, no nakon nekog vremena se i ona svlada. A to izaziva takvu sreću i ponos. Kao što je i obećano ima uspona i padova, u zadnje vrijeme više uspona i nevjerice kad „probijem“ i slijedeći limit.
Prije upisa u školu nisam mogla vjerovati da mogu toliko izdržati. Pa, kako to i prije nisam mogla napraviti? Jednostavno nije bilo znanja, trčala sam stihijski, bez pravog tempa, nepripremljena. Uz stvarno odlično koncipirane treninge i savjete (kapa dolje Janku) , nisam odustala nakon prve i mnogih slijedećih prepreka. Npr. jedna od prepreka je bila nakon trčanja 9 km koje sam katastrofalno napravila, totalno pala nakon 5-tog kilometra jer sam taj tjedan zbog nezapamćenih bolova u mišićima koje sam zaradila na Triglavu propustila trening na 7 km, mislila sam to je to… to je moj limit, 5 km, nema šanse da dođem do 12-15-18 km. I baš taj dan jedna od školarki pošalje mail s identičnim problemom koji je bio sročen kao da sam ga sama napisala. I dobije natrag poticajni „učin“ (učo, op. Janko) odgovor koji mi objasni sve. Oni koji su trčali 7 km taj tjedan imali su krizu na 7-mom km, ja nisam pa je moja kriza došla već na 5-tom km i tako sam psihički pala da mi je trebalo neko vrijeme da se pokrenem i kad jesam, bilo je opet sve OK. I taj Jankov odgovor, kao i mnogi drugi, opet te vrate na konja, znaš gdje si zeznuo i kako to popraviti i zato imaš individualni trening (koji ja isto obožavam jer nekim svojim psihološkim trikovima se natjeram da otrčim i više nego što bih trebala) da se skockaš do slijedeće kontrole na zajedničkom treningu.
Osim odličnih savjeta, dobro koncipiranih treninga, ova škola me je potakla da počnem razmišljati o važnim stvarima kojima prije nisam pridavala nikakav značaj (što me obzirom na moju profesiju sram priznati), npr. o prehrani. Od početka škole, totalno sam promijenila svoju prehranu, od toga što jedem, do toga kada jedem. Samo da napomenem da cilj nije bio skidanje kilograma. To nekako sada dolazi samo po sebi, polagano, mada se ne izgladnjujem. Kao vegetarijanac jako sam malo unosila proteina u prehranu, koji me sad čine poprilično dugo sitom. O željezu da i ne govorim. Također su mi poticajni i razgovori s ostalim školarcima od kojih su većina iskusni u trčanju ili nekim drugim sportovima. Stvarno uživam kad nakon pređene rute ostanemo i komentiramo kako je bilo, koji su bili problemi, sretni što smo završili istu, pa bacimo i pokoji savjet o prehrani, opremi, utrkama.
Sad ponekad kad trčim ponovo neku od prethodno pretrčanih kilometraža, osjećam da bi mogla i brže potrčati u usporedbi s grupom, no ravnam se po pravilu koje sam naučila na planinarenju (uvijek uzmi tempo takav da kad završiš možeš to još jednom ponoviti). Morat ću „vladajuće“ (op. Janko i Nedeljko) pitati vrijedi li to i za trčanje. Nadam se da ću kad školica završi i dalje trčati. Bilo bi odlično da ostanemo u kontaktu pa možda i oformimo neki termin za zajednička trčanja i nakon prestanka škole (tipa 1x/tjedno ili mjesečno).
Što se tiče sponzora adidasa, potrudili su se poklonima i nagradama uljepšat nam školicu. Ne bih htjela sada reklamirati iste, no oduvijek sam bila njihov fan. Njemačkim stvarima se u našim krugovima ipak najviše vjeruje (op. televizori Grundig, VW Golf). Ma, sad konačno imam sve od adidasa, i moram priznati da su mi tenisice mrak. I volim općenito njihov stil, taj malo retro izričaj.
Na kraju htjela bih zahvaliti Nedeljku. Ako sam dobro shvatila, on je taj koji je imao snage sve nas okupiti i sve ovo organizirati. I zasad je odradio odličan posao. Paziti na nas 80 baš i nije lako. Nedo, ovo će ti biti super uvod za roditeljsku ulogu jednog dana.
Uz borbeni poklič školice (da parafraziram kolegu „supatnika“) “kuda Janko tuda i ja”.
Marina, prezadovoljna polaznica adidas škole trčanja