fbpx

Moj paralelni svijet

Kada si medicinska sestra u 40-tim, kada radiš 20 godina u smjenskom radu, kada si supruga i majka dvaju tinejdžera te jedina kći dvaju 75-godišnjaka, jednostavnije bi bilo zatajiti Vas, kao Petar Isusa.

U vrijeme plitvičkih 5 km, još su mislili proći će je. Ali sada, kada nagoviještam da mi je cilj uspiješno završen Zagrebački polumaraton od 21 km, u pogledima okoline naslućujem upitnik iznad glave i mogu iščitati misli “Ona je pukla, ima pomak”.

sretna

I nisu ziher je li pomak zbog dugogodišnjeg smjenskog rada ili pak zbog šestomjesečne brige o dvoje operiranih roditelja. Ne znaju gdje me smjestiti? Ispala sam iz kolotečine života i rasplinula njihovu sliku žene, majke, domaćice.

Svašta oni pomisle, svašta oni kažu. Na mnoge moje argumente zašto sam s vama i zašto sve to potvrdno klimaju glavom, ali i dalje nekako ne razumijevajući kao da si i sami ostavljaju mogućnost da još jednom o tome razmisle.

Mnogi od njih čuju ono što žele čuti. Mnogi ne čuju ništa, a za mnoge se nadam da će nam se u budućnosti priključiti.

I zapravo, sviđa mi se biti “pomaknuta” i uza sve svoje obaveze, biti zadovoljna. I baš zbog vlastitog zadovoljstva i nije mi važno što mnogi misle. U toku razgovora pomislim na Maksić, ekipu, smijeh, pozitivan umor i poželim da traje moj paralelni svijet.

Sretna sam “pomaknuta” i sretna sam jer sam ispala iz kolotečine života.

Možda i ne sudjelujem u ovom polumaratonu (iz nekog razloga) ili ga neću uspjeti završiti do kraja, ali to i nije važno. Važno je da traje. Možda će slijedeći biti istrčan. Ili onaj slijedeći ili onaj….

🙂

Ivanka Zrinušić-Cesar, polaznica adidas škole trčanja Zagreb 2013.

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts