Priča je, manje ili više, kod svih nas ista: bavili smo se sportom u školi ili smo bili za to bili totalni tudumi, a onda smo jednog dana shvatili da će nas uskoro iz kreveta dizati viličarem i – odlučili početi trčati. Tako nam se život promijenio i, evo nas, šest mjeseci kasnije, pripremamo se za polumaratone, gnjavimo okolinu poslanicama na temu „Jučer sam istrčao _ kilometara“, besramno škicamo tenisice na prolaznicima i ljutimo se na one koji kupe Springbladeice samo za šminkanje po špici.
Da, trčanje je stvarno ovisnost. Najzdravija ovisnost koja jednostavno stavljanje noge pred nogu pretvara u jedan od začina života. Moja priča nije ni po čemu posebna, stoga vas neću gnjaviti time kako sam i zašto počela trčati. U zamjenu, evo brzog pregleda za neznalice s 22 riječi koje su (bar za mene) u posljednjih pola godine, dobile sasvim novo značenje.
ANALGETICI – koliko god im se opirali, katkad su nezaobilazan začin treningu (osobito dužinskom). Svatko tko je bar jednom ujutro, shrvan muskulfiberom, uzaludno pokušao ustati/ispuzati/iskotrljati se iz kreveta, zna o čemu govorim.
BOL – nuspojava trčanja koja vam pokazuje kako ste na pravom putu. U knjizi japanskog pisca Harukija Murakamija „O čemu govorim kad govorim o trčanju“ naišla sam na odličnu mantru: „Bol je neizbježna. Patnja je opcija“.
CINIZAM – da imam kunu za svaki put kada mi je netko rekao nešto u stilu „ŠKOLA trčanja? Pa što tu imaš učiti?“, imala bih za nove Boostice. Srećom, njihov cinizam poslužio mi je kao još jedan motivator 🙂
D GRUPA – poznata i pod kodnim imenom „Pužeki“, sastoji se mahom od žena koje izgledaju manje ili više katastrofalno u tajicama (autorica ovih redaka spada u ovu potonju skupinu) i koje, da se poslužim forom s Pinteresta „trče sporije od krda kornjača kroz maslac od kikirikija“, ali svejedno – trče.
ENDORFIN – uz bol, još jedna ljupka nuspojava uspješnog treninga koja te natjera da nakon 8 istrčanih kilometara u petak na putu kući znojan i s glupavim osmijehom na licu uvjeravaš sam sebe da ćeš otići na još jedan trening u subotu, samo da opet doživiš taj osjećaj. Ako ne uzmeš ovo pod A, dočekat će te B, ali E je ono što te natjera da sve to ponoviš još jednom, i još jednom…
FARTLEK – osobito mazohistički oblik treninga s izmjenama bržeg i sporijeg tempa koji ti iz glave izbije svaku pomisao na prelazak u jaču grupu.
GARMIN – trkačka điđa koja košta k’o Svetog Petra kajgana, ali koja pokazuje broj potrošenih kalorija na pretrčane kilometre i time postaje poželjnija od bilo kojeg drugog modnog dodatka. Da, uključujući cipele.
HODAJ! – mitski uzvik koji smo u prva tri mjeseca dočekivali s euforijom, a potom s krajnjom frustracijom, jer „taman smo se zalaufale, kaj sad imamo hodat’?“.
IRONIJA – da mi je netko prije godinu dana rekao da ću SVOJEVOLJNO trčati tri puta tjedno, rekla bih mu da slobodno ode do Vrapča bez uputnice i ponovi im tu provalu.
JAMRANJE – dio trkačkog folklora osobito prisutan u gorespomenutoj D grupi, koji naše vječno strpljive trenere nagna da pojačaju dozu bodrenja, umjesto da nas jednostavno bace u neko od maksimirskih jezera.
KILOMETAR – u teoriji, jedinica za dužinu koja mjeri 1000 metara. Kod trkača, riječ je o vremenskom periodu između 5 minuta i 30 sekundi (kod A grupe, takozvanih „brutalaca“ ili „gazela“) i 7 minuta i 50 sekundi (kod takozvanih „Pužeka“) tijekom kojih uz veću ili manju muku, ovisno o nagibu uzbrdice i grupi kojoj pripadaju, prelaze spomenuti broj metara.
LIJEPO VRIJEME – za netrkače, bilo koji dan koji uključuje puno sunca i temperaturu iznad 25 stupnjeva u cilju roštilja. Za trkače, lijepo vrijeme znači umjerena naoblaka bez komaraca. Kraći ljetni pljuskovi poželjni.
MAKSIMIR – čudesna šuma s prigodno smještenim Zoološkim vrtom koji može poslužiti kao sjajan motivator, ako se uspiješ uvjeriti da su lavovi nekako uspjeli izaći iz kaveza.
NOVE TENISICE – znaš da si se zakačio kad ti tenisice za trčanje postanu najvažniji (i najskuplji) predmet u garderobi. Uz dobar grudnjak, dobre tenke su zapravo jedino što ti zaista treba za trčanje. Eh, da, prilično je poželjno obući i donji dio trenirke.
OSCILACIJE – katkad čovjek odradi dužinski trening bez problema, i onda u ponedjeljak na takozvanom „treningu za bebe“ ispusti dušu. Jednom kad se pomiriš da je to normalno i shvatiš da je trčanje više stvar glave, a manje nogu, puno je lakše doći na sljedeći trening i dati sve od sebe.
PITANJA – „Tata, a zašto ove tete trče?“, „Što je meni ovo trebalo?“, „A zar nije da trčanje uništava koljena?“, „Hoće li mi se dupe IKAD prestati tresti?“ samo su neka od pitanja koja ti tijekom treninga prolaze kroz glavu/dopiru do ušiju i tajanstveno nestaju u trenutku kad staneš na vagu.
RASPORED – kao što smo nekoć strepili od blok-sata matematike, tako i nedjeljni pdf s rasporedom treninga za naredni tjedan u početku izaziva šok i nevjericu („Deset minuta u komadu??? Pa jesu li oni normalni???“), da bi nakon nekog vremena postao Biblija po kojoj planiraš prehranu, spavanje, izlaske i još štošta.
SINTETIKA – materijal koji je, dok smo bili pod maminom čizmom, bio simbol za čisto zlo, a koji se nakon inicijacije u trčanje pokazao kao bogomdana izmišljotina koja ti, kao pelene ili ulošci, omogućuje da ostaneš relativno suh tijekom čitavog treninga.
TRENERI – bića s natprirodnom otpornošću na prigovaranje, jamranje i cviljenje, koja s nevjerojatnim strpljenjem, entuzijazmom i upornošću puževe pretvaraju u trkače.
UTRKA – stresniji oblik dužinskog treninga koji uključuje baratanje zihericama u rano subotnje ili nedjeljno jutro i pokazuje ti svu raskoš trkačke faune: djecu koja trče duplo brže od tebe, prekaljene rekreativce koji trče dulje nego što ti uopće postojiš i takozvane „brutalce“, jedinke koje otrče utrku u vremenu koje je tebi potrebno da zavežeš tenisice.
VODA – kao kod Shakespearea, predmet mitskog pitanja „nositi ili ne nositi tijekom treninga?“. Čest motiv Vedranovih mailova (a čovjek je brojem ispisanih znakova već prešišao Krležine „Zastave“), u kojima nas lijepo upozorava na važnost hidratacije kako se ne bismo patili s glupim bocama koje uvijek nekako šljapkaju van ritma.
ZAKLJUČAK – nikad ne reci nikad. Jednom kad shvatiš da te svaki kilometar, svaka kap znoja i svaki odrađeni trening dovode korak bliže tvom cilju – bio on zdravlje, bolja kondicija ili jednostavno i priprosto bolji izgled u bikiniju, trčanje prestaje biti napor i postaje gušt koji, baš kao i ljubav, postaje tim veći što se više dijeli.
Maja Profuntar
posvećeno Njofri, mami, tati, Sanji, Dariji i Ireni