“I? Koja si bila?”- pita me Zvonko. Zovem ga nakon Plitvičkog maratona da se pohvalim prvim uspjehom.
“Tristotridesetišesta!” – slavodobitno mu odgovaram kao da sam bila prva.
“Tridestšesta, kažeš? Ooopa!”
“Što si ti gluh? TRISTOtridesetšesta!”
“Od koliko, tristotridesetsedam?”
“Samo se ti rugaj” – odgovaram sa smijehom – “bilo je sveukupno petstopet žena!”
“Kol’ko si trčala?”
“Tridesetosam minuta i petnaest sekundi” – ponosno ću ja.
“Hmmm… je li to dobro?”
“Je li dobro? Probaj ti trčati četrdeset minuta!”
“Ja bih umro nakon pet minuta” iskreno priznaje.
Kad su nas u ožujku treneri uvjeravali da ćemo istrčati tih pet kilometara, mislila sam isto što i moj pedesetjednogodišnji prijatelj: Umrijeti ću nakon pet minuta. Nisam ni razmišljala o utrkama. Kakav maraton, da mi je samo trčati deset minuta u komadu ili barem uloviti tramvaj bez da ispustim dušu.
Početci? Hm, nimalo ohrabrujući. Trčali smo samo tri-četiri minute, a ja sam cijelo vrijeme osluškivala i čekala riječ koja spašava. Hodaj! To mi je još uvijek najdraži dio treninga. I kraj, naravno. Istezanje, blagi umor, osjećaj zadovoljstva i sreće, još sam tu, nisam zaostala, nisam odustala, izdržala sam cijeli trening.
Nakon podjele u grupe stvari se ubrzavaju. U zadnjoj sam skupini, naravno. Ali nije više toliko naporno. Ima dosta hodanja pa pomičem visinu na ljestvici uspjeha. Možda bih ipak mogla otići na Plitvice? Krajem svibnja imam plan: tri kilometra trčim pa malo hodam i onda dva puta po kilometar s jednominutnom šetnjom između. Recept uspješno isproban na treningu, zašto ne bi uspjelo i na utrci?
Problemi, a može li bez njih, počeli su već u Zagrebu. Dižem se ranije da stignem na vrijeme. A na tramvajskoj šok i nevjerica. Prvi tramvaj dolazi u pet minuta do šest. Mooolim?!? Pa ja moram biti u Boćarskom u ŠEST! Sigurno je display u kvaru. Nije, petica dolazi još kasnije. Taksi prolaze pored mene, a ja ih ispraćam tugaljivim pogledom: zaboravila sam novčanik. Pet i dvadeset. Mogla bih otrčati do Boćarskog, nije daleko od Jaruna, ali tko će onda ponovno trčati na maratonu? Lipsat ću nakon sto metara. Bez puno razmišljanja zaustavljam prvi auto, bacam se na haubu i očajnički procvilim: “Molim vas, moram na maraton!”
Mlađahni momak spušta prozor nekoliko centimetara i odmjerava me nepovjerljivo od glave do pete. Ipak, nedjelja je rano ujutro, na ulicama nema skoro nikog. Osim polutrijeznih dečki i cura koji se vraćaju iz noćnog života. I pokoje zaboravne maratonke u žutoj majici. U pedeset i nekoj, sa smiješnim natpisom na prsima (u prijevodu: Vesna je totalno in), u pet ujutro izgledam više kao ofucana partijanerica koju je pregazilo vrijeme, a nimalo kao trkačica na duge staze. Ali sreća moja da još uvijek ima dobrih ljudi.
Na Plitvicama smo najsimpatičnija grupa, izgledamo kao kanarinci. Zagrijavanje, fotkanje i pokret. Gužva i šušur na startu. Kao klinci u dječjem vrtiću naša grupa prati plavi balon koji je netko uvalio našem treneru. Najsporiji smo. Svi nas pretiču. Čak i žena s bebom u dječjim kolicima. Ali cilj je stići do cilja.
Možda bih mogla istrčati sve u komadu, usuđujem se pomisliti. Nakon desetakak minuta neki se već vraćaju kružnom stazom i hitaju prema cilju brzinom pantere. Barem se meni tako čini. Nasmijani Japanci razdragano mašu i fotkaju nas na mostiću. Uzvraćam osmijehom, ali nemam snage odmahnuti.
“Koliko…još?” Puf, puf, pant. Kao da su mi se noge zalijepile za asfalt.
“Još malo i bit ćemo na pola puta, na uzbrdici trčite malim koracima”- slušam upute trenera, trčim puževom brzinom i promatram trkače koji se vraćaju. Među njima je i jedan vitalni starčić, svojih sedamdeset, osamdeset godina. E, pa ako može on mogu i ja, progovora taština. Barem sam dvadeset, trideset godina mlađa od njega. I doista, kad god bih pomislila da više ne mogu, slika ovog živahnog trkača bila mi je pred očima i nije mi dala da odustanem. Samo da nije uzbrdice. Drži me spoznaja da poslije dolazi nizbrdica. Ah, konačno! U daljini ugledam cilj. Ma izdržat ću ja to.
“Još samo četiristo metara”, netko progovara.
Puf, puf. Fali mi zraka. Noge ne slušaju. Cilj nikako da se pojavi. Kao da sam stalno na istom mjestu. Ne mogu više, sad ću malo šetati.
“Mogu li…malo…puf… hodati?
“Ajmo još malo, još samo dvjesto metara, nema hodanja. Možete vi to”, ohrabruje me Bruno.
Nema hodanja, kaže trener. Pa što ću sad? Isuse, trči malo ti umjesto mene…ali ništa od pomoći. Bog je kao i obično neumoljiv. Jednako mi je teško, ali cilj je ipak sve bliži i veći. Ugledam glavnog trenera Pericu i… ubrzam. Neću se valjda sad sramotiti s tim zalijepljenazaasfalt stilom i disanjem kao u parne lokomotive. Produžim korak kao čaplja.
“Ajmo, ajmo Vesna!”- čujem ga kako me bodri i ubacujem u drugu. Pred ciljem sam čak i prestigla onog starčića koji je očigledno pogrešno rasporedio snage. Ali u zadnjim metrima prestižu me najprije dječja kolica, a onda i mama koja ih je ležerno gurala pred sobom. Baš me briga, ja sam na krovu svijeta! Nisam hodala ni koraka. Pet kilometara u komadu. Ispod četrdeset minuta. Baš me briga i to što je svjetski rekord na pet kilometara za žene oko četrnaest minuta.
Ljudi, što je sljedeće?
Napisala: Vesna Živko, polaznica adidas škole trčanja Zagreb