„A, da mi ipak odustanemo?“, pitao sam suprugu pola sata prije prvog treninga. Nasmijala se misleći da se šalim. Možda ju je na smijeh natjeralo to što sam isto pitanje postavio i pola sata, i sat, i dan, i nekoliko dana ranije. Samo se smijala pa smo otišli na prvi trening.

Mrzim trčanje. Upis u školu trčanja je bila moja ideja. Mrzim trčanje od vrtića, mržnja se pojačala u osnovnoj školi kada smo besmisleno kružili po školskom igralištu, postala je ubojita i kada sam posljednji put na splitskom Marjanu pred budnom štopericom gimnazijskog profesora tjelesnog morao otrčati ne sjećam se više koliku udaljenost za 13 minuta. Ako ne bismo otrčali u zadanom vremenu morali smo na sljedećem satu trčati ponovno. Uvijek sam trčao ponovno do mjesta na koje bi se on odvezao plavom vespom i namrgođeno nas čekao. Nisam samo mrzio trčanje. I ono je mrzilo mene. Nisam mogao disati, stopala su me boljela od kopitanja po asfaltu, već prvi znak umora bio je dovoljan da odustanem. S druge, pak, strane uživao sam u hodanju, planinarenju, osjećaju savladavanja visine i udaljenosti, samo nisam volio da to moram činiti brzo. Možda je problem u štoperici jer sam zahvaljujući njoj zamrzio i plivanje. Toliko sam ga mrzio da sam prije desete godine otkrio birtije u kojima na miru mogu čitati knjige za vrijeme treninga, u umivaoniku namočiti opremu i premoren se vratiti kući. Da odmorim uz knjigu.

Dakle, nisam sportski tip. Moram to napisati jer među vama koji ovo čitate ima i onih koji me nisu vidjeli na treninzima u Maksimiru. Maksimirskim trkačima to ne moram posebno objašnjavati. Vidjelo su moju 120 kilograma tešku figuru, i čuli moje morževsko puhanje. Zapravo ne morževsko, više nalikuje na plavetnog kita koji izbacuje vodu nakon dugog zarona. Dubok udah kroz nos, moj ne kitov, i eksplozivni izdah na usta. Puf! I tako nekoliko puta zaredom. Jedan od trenera kaže da to pomaže kod „bodca“, oštre boli koja za trčanja javlja ispod dijafragme. Nekad sam mislio da to boli slezena, ali ona očito ne može šetati s lijeve na desnu stranu trbuha. Još jedna iluzija razbijena. Kažem „još jedna“ jer očito nikada nisam mrzio trčanje. Mrzio sam način na koji su me tjerali da trčim.

Prošlo je gotovo dva mjeseca otkako sam pitao: „A, da mi ipak odustanemo?“. Sedam tjedana treninga. Neke od njih sam preskočio. Prvo jer sam na jednom iskrenuo desni gležanj. Cvilio sam poput prebijenog kučeta na hladnoj maksimirskoj zemlji. Ne podnosim dobro bol. I volim arlaukati kad me boli. A ovo je boljelo. Na siroti zglob naslonilo se svih 120 kilograma u slobodnom padu. Šepao sam danima. I vratio se. Neke treninge sam preskočio jer sam se kasno vratio kući (ovo je eufemizam za slučaj da mama čita), neke jer sam bio na putu. Neke sam nadoknadio sam. Jer sam želio. Jer mi je nedostajalo trčanje.

Čak sam prije testiranja, osim trkačkog očito imam i neki štreberski čip u glavi, sam sebe testirao na kilometru. Vrijeme katastrofalno, 7’10”, ali bio sam sretan što sam uopće uspio pretrčati kilometar u komadu. Nisam to napravio još od vespe, štoperice i marjanskog asfalta. Jesam li spomenuo da je čovjek na vespi ponekad znao nogom pogurati one za koje je ocijenio da bi mogli trčati brže? Sa službenom štopericom sam se susreo nekoliko dana kasnije.

Trkač broj 502. Golem i podrugljivo nasmiješen na startu. Golem, crven i prilično nepriseban na cilju. Trkač broj 502, vrijeme 5’34”. To sam ja. Nisam se mogao ni istegnuti nakon trčanja. Sjeo sam na zemlju i zapalio cigaretu. Znate, ja i pušim. Puno. Previše. Cigareta prije i poslije trčanja su mi obavezne. Tina mi kaže da sam smiješan i prijekorno me gleda.

Znate Tinu? To je ona mršava aždaja koja prije svakog treninga govori što ćemo raditi. I nju sam neko vrijeme iskreno mrzio. Njeni planovi su mi izgledali kao snovi službenika inkvizicije. Natjerala me da bezglavo trčim na testiranju pa sam upao u B grupu u kojoj mi nije bilo mjesto. Pripadam u C koju sam sam odabrao. Tamo se osjećam kao doma. Još uvijek postoji neka distanca između nas dvoje. Kaže mi da sam lijenčina kad me vidi kako sjedim na stepenicama nadstrešnice pokraj koje se zagrijavamo. Prezirno otpuhnem dim u njenom smjeru. Duguje mi kavu za izgubljenu okladu. Ponekad mi se čini da me bar malo poštuje, mene tipa koji je odustajao na prvi znak boli ili napora. Ni ona meni više nije tako mrska. Nestrpljivo očekujem njen mail s planom za sljedeći tjedan. I malo sam razočaran kada najavi tjedan odmora. Želim više i teže. Do sljedećeg treninga na kojem ću možda zažaliti što sam napisao ovaj tekst. Možda ću zažaliti, ali na treningu dva dana kasnije ću sigurno biti. Prevladao sam mržnju prema trčanju. I sa zadovoljstvom nosim svojih 120 kila maksimirskim stazama.

Napisao: Vojislav Mazzocco

Podijeli tekst na društvenim mrežama: