Prošlo je više od mjesec dana treniranja u adidas školi trčanja. Kao pripadnik muškog dijela populacije koji je u manjini, odradio sam gotovo svaki trening. No, zahvaljujući glavnom treneru Vedranu i tjednom planu i programu treniranja, propušten trening odradio bih trčeći zagrebačkim ulicama. Trčanje mi nije nepoznanica jer u nogama imam dva Zagrebačka noćna cenera. Koliko sam primijetio, neki od polaznika imaju više iskustva, što veseli i daje poticaj. Svaki od nas polaznika ima svoju priču i razlog dolaska u AŠT.
Moja priča počinje još 2013. kada sam se odlučio pozabaviti svojim zdravljem. Pobjeći od televizora, mobitela, računala… Krenuo sam rekreativno s trčanjem 5 km i došao do brojke od pretrčanih 10 km. Još i danas me prati misao „što meni ovo treba“ savaki put kad krenem trčati. Ali drži te onaj osjećaj zadovoljstva i napretka nakon pretrčanih kilometara. Promjena na tijelu u vidu gubitka ponekog kilograma.
Neopterećen rezultatom utrke nego samo željom istrčati Noćni cener, te 2013. uz nevjerojatnu kišu trčao sam preplavljen osjećajem pripadnosti hrpi trkačke zajednice. Poplava emocija na startu utrke kao i prolazak kroz cilj, podrška supruge i kćerkice, nagnao me i na utrku ZG noćnog cenera 2014. godine.
Nakon te utrke 2014, dobio sam želju osjetiti utrku polumaratona. Za to je potreban trud i znanje. Neki bi rekli „kakvo znanje?“. To sam i ja mislio dok se nisam ozlijedio. Nastupila je pauza uz terapije. Glavom kroz zid ne možeš. Za to vrijeme pala je odluka o upisu u adidas školu trčanja. Ne samo zbog škole, nego zbog pružene mogućnosti istrčati tih, za mene, magičnih 21 km uz vodstvo trenera.
Početkom škole trčanja, unatoč onome što sam do tad istrčao, uvidio sam pogreške koje sam radio. Kao primjer navodim vježbe istezanja i polagano podizanje tempa trčanja, i dužinu istrčanih dionica. Sve do sad što sam mislio kako znam, palo je u vodu. Počeo sam učiti prve trkačke korake. Pripremati se zajedno s ostalim trkačima za tih magičnih 21 km. Iskreno, škola veseli i obvezuje. Osjećaj treniranja u grupi uz trenera koji te vodi je odličan. Organizacija škole je na nivou. Osim treniranja trčanja, nudi predavanja, organizirana planinarenja, liječnički stručni savjet i pomoć, druženje, šalu… Na kraju krajeva, svaki od polaznika škole, imat će svoju priču, njenu težinu isprepletenu osjećajima, emocijama. Ja se veselim svojoj trkačkoj priči, kakav god završetak imala. Putovanje kroz školu je počelo, treba samo biti pametan, ustrajan i odigrati pravi potez. Ostaviti jedan mali dragocjeni trag u svom životu i učiniti ga sebi velikim zato što si uspio.
napisao: Mario Jelić