KAKO definirati trčanje? Prvo bismo trebali definirati hod – oblik kretanja u kojem se težina prebacuje s noge na nogu te je barem jedna noga u doticaju s podlogom. Trčanje je slično – samo je glavna razlika što se u određenom trenutku obje noge nalaze u zraku bez doticaja s podlogom. Također, termin trčanje podrazumijeva različite brzine trčanja koje variraju od jogginga do sprinta.
Ovu definiciju naći ćete na internetu i zvuči vrlo jednostavno. Obje noge u zraku i to je to. Naći ćete i tisuću definicija kako se motivirati da počnete trčati, ali Vam ni jedna vjerojatno neće pomoći da počnete trčati, da se pokrenete i učinite nešto dobro za sebe, svoje tijelo i zdravlje ako to ne odlučite sami ili Vas netko pokrene. Najteže je učiniti prvi korak. Pokrenuti se! Znam to iz osobnog iskustva. Znam kako je teško pokrenuti se.
Ja i trčanje smo do moje četrdesete godine bili veliki neprijatelji. Nisam volio trčati. Nisam mogao trčati. Kratke staze još nekako, ali duge nikako. A za mene je tada duga staza bila 500 metara. Nikad nisam mogao trčati 5 minuta u komadu. Nikako se nisam mogao natjerati na taj prvi korak – pokreni se. Uvijek bih našao neki razlog za odgodu. I tako godinama. Do moje četrdesete. Sa godinama dođe i koja kila više te mi je to počelo smetati.
Te 2012. godine odlučio sam da ću čitav godišnji odmor trenirati. Skinuo na internetu trening program za trčanje: U šest tjedana do 30 minuta trčanja! Normalno da sam pomislio da ništa od toga. Pa tko može trčati 30 minuta u komadu! Pa neću na Olimpijadu! Ali nisam stao.
Dan po dan, tjedan po tjedan i bio sam sve bliže cilju. Kile su padale. Počeo sam se osjećati sve bolje sa svakim pretrčanim metrom. Držao sam se programa od prvog do zadnjeg dana. I danas se sjećam zadnjeg izazova u programu. 30 minuta bez stajanja.Tad sam i shvatio što je endorfin ili osjećaj sreće nakon teškog treninga. Nema umora, nema boli samo osjećaj zadovoljstva. Pošto sam uspio tih 30 minuta, rekao sam sebi zašto ne i 45 minuta, pa i sat vremena.
Što sam više trčao polako sam ulazio u taj svijet trkača. Najčešće preko interneta. Čitao članke o trčanju. Učio i primjenjivao u praksi. I tada na društvenoj mreži naletio na njih! Škola trčanja u Zagrebu. Tada se zvala drugačije (AŠT), a danas poznata kao Trčaona – škola trčanja! Počeo sam pratiti njihovu stranicu i savjete trenera. Nažalost nisam se mogao upisati pošto sam radio van Zagreba ali mogu reći da je tada počela moja ljubav prema Trčaoni, prema toj trkačkoj obitelji u žutim majicama. Na moju žalost ljubav na daljinu.
Te 2013. godine odlučio sam otrčati zagrebački polumaraton! Od nule do polumaratona. Uf, sjećam se treme koju sam imao na Trgu bana Jelačića – startu polumaratona. Treba ipak to otrčati. Onda sam vidio žute majice. Trčaona! Odlučio sam se priključiti nekoj grupi po mom tempu. Onako na začelju. Pronašao „peacemejkera“ sa balonom na kojem je bio „pejs“ koji meni odgovara i odradio sa njima polumaraton. Hvala još jednom Maja Bonačić i toj grupi. Nakon polumaratona i dalje sam pratio Trčaonu iz daljine. Nisam prestao sa trčanjem i tada napokon 2022. počeo raditi u Zagrebu.

Naravno da sam se upisao u Trčaonu. Moju „ljubav“. Jesen 2022. Park Maksimir. Prvi trening. Prvo sam mislio da sam došao na krivu lokaciju pošto je oko mene bilo puno žena. Kao nekakav ženski skup ili nešto slično. Ali bilo je to to. Više žena se prijavljuje iako ni danas ne znam zašto. Nakon dvadesetak dana laganih treninga prva provjera na 1K, nakon koje nas raspoređuju u grupe po brzini. Meni lagano i ciljano da upadnem u C grupu.
I tada počinje ono što zovu Trčaona obitelj. Trenerica Maja na čelu sa nas 15-ak. Muška populacija brzo odustala (toliko o jačem spolu) pa ja ostao blažen među ženama. Trenira se 3 puta tjedno. Od nule „cekači“ usvajaju sva trkačka znanja. Zagrijavanja, rastezanja, tempo, kadenca, skip, Garmin, lampa, tenisice, šuškavac i ostale stvari postaju redoviti razgovori na treninzima i grupi koju imamo na aplikaciji. I sve to naravno uz osmijeh i zabavu. Moraš biti nasmijan dok trčiš jer bi te netko mogao uslikati. Obavezan osmijeh. Puno je lakše kad imaš takvu ekipu oko sebe. Ekipu koja se međusobno potiče. Koliko god nam treninzi bili teški, na kraju uvijek trening završavamo zadovoljni i sa osmijehom.
I prva utrka koju smo zajedno odradili bila mi je puno lakša zbog ekipe. Mojih „cekača“. Lakše je čekati početak utrke sa društvom. Lakše je i dok čekate red od 100 trkača na WC-u jer pričanjem brže prođe vrijeme. Sa ekipom je sve lakše. A ona rampa na Maksimiru! Ona je za mene, Željku, Anu, Ana Mariju, Teu, Larisu, Petru, Normelu, Lanu i Dijanu isto što je i za Rockya bilo savladavanje sedamdeset i dvije stepenice u Philadephiji. On je uspio u komadu, pa ćemo i mi. Sa osmijehom i Majom na čelu!

I za kraj zašto naslov „No men left behind“? Moto američkih marinaca. Meni je to prikladno jer vas Trčaona na treningu nikad neće ostaviti ako ne možete trčati. Osim Lane. Nju smo par puta ostavili, ali se nije ljutila. Zajedno krećemo na trening zajedno se i vraćamo sa treninga. Ako i zaostanete vratiti ćemo se i nastaviti zajedno. Sa osmijehom.
I Trčaona nije samo trčanje. Tu su i zabave, kuhano vino, krafne, smijeh, pokloni i još puno toga. Svakom bih preporučio da pokuša sa trčanjem u Trčaoni. Bio mlad ili stariji. Muško ili žensko. U Trčaoni će se svatko osjećati kao da je dio obitelji.
Budućim školarcima želim puno kilometara u nogama uz puno zabave i smijeha.
Napisao: Zoran Jarni, član Trčaone Zagreb