Maratonci – definicija: neki nepoznati ljudi koji puuuuno trče, u cilj ulaze s vidljivim umorom ali zadovoljstvom, ispunjenošću, srećom…
Još jedna od slika iz srednjoškolskih dana, kada je trčanje bilo daleko, lijepo, ali daleko. Tek pogled kroz ekran nekoliko stotina kilometara dalje. Negdje drugdje gdje ljudi trče bez znatiželjnih pogleda i još znatiželjnijih pitanja. Još tada sam pomislila da ne mogu trčati na školskom natjecanju. Eeeee grdno sam se prevarila jer sam posumnjala u svoje mogućnosti. Voljela sam trčanje, tada sam na malo dužim stazama razvijala svijest o bitkama u glavi mogu li ja to ili ne. To je bio početak moje ljubavi prema trčanju, ali još uvijek samo iz perspektive promatrača. Trebalo je to nešto što će me potaknuti i dati podršku.
Danas, sedam godina kasnije, neki novi grad, novi zvuci, novi mirisi i ja – ista ili drugačija – dobro pitanje!? Životni izazovi su postavljeni, granice su već bile pomaknute, a trčanje se napokon pojavilo u mom životu kao najsavršeniji spoj svega što mi je u tom trenutku trebalo: novi ljudi, trening i ja.
Odluka nije bila teška, naprotiv, bila je tako lagana i odlučna. To je ono što sam željela i napokon TO je tu – bez granica.
Korak po korak već mjesecima ispunjavam svoju želju. A cilj? Rekli su da je to zagrebački polumaraton. Ne, moj cilj nije polumaraton, moj cilj nisu kilometri, ni vrijeme, moj cilj je trčanje i uživanje u njemu. I ako se pitaš dok čitaš je li to moguće – da moguće je!
Dok trčim upoznajem sebe, upoznajem svoje misli na drugačiji i malo teži način. Dok se cijede kapljice znoja i dok zazivam pljusak, vodim ratove s glavom i nogama, a ponekad i rukama… Čak i one znaju biti umorne. Pitam se hoće ta glava i noge surađivati? Možda i ne, jer kada noge idu, glava diže pobunu, a kada se glava smiri onda noge pomalo zastaju. Čini se da se savršeno upotpunjavaju do kraja treninga, a onda se ipak slože da je bilo dobro, ne… da je bilo odlično. I tako je dobivena još jedna bitka na x-tom kilometru, a glava i noge postaju snažnije vezani partneri. Znate, na svakom odnosu treba raditi, pa tako i na njihovom.
Za mene trčanje više nije pogled kroz ekran nekoliko stotina kilometara dalje, nije više divljenje onim umornim ljudima s osmijehom u cilju. Trčanje sam ja, moje tenisice, moj um, moje bitke. Trčanje je oživjelo u meni, jer sam ja svaki pretrčani metar i kilometar. Sada se često zateknem s osmijehom dok trčim, za mene i više nego dovoljno.
Pridružite mi se, možda ne mogu puno pričati dok trčim, ali možemo biti zajedno nasmiješeni i uz škripanje naših tenisica. 🙂
Ines Lovrić