Priča br 3.
Uspoređivali su utjecaj psihoterapije i vježbanja na depresivne.
Kombinacija psihoterapije i vježbanja polučila je najbolje rezultate.
No kad su usporedili vježbanje i psihoterapiju – vježbanje je bilo učinkovitije.
Priča br. 4
Dolazim na međunarodnu psihoterapijsku školu. Na samom otvaranju, igramo neku igricu, ne bismo li se, nas 80, čim prije upoznali:
“Neka ustanu svi koji su iz Australije.” Ustaje njih 4. “Hvala, možete sjesti.”
“Neka ustanu svi koji imaju unuke.” Ustaje njih dvadesetak.
“Neka ustanu svi koji se bave trčanjem.” Ustaje ih četrdesetak!
Halo?! Zašto psihoterapeuti masovno trče?!
Bube u glavi
Bube su me bockale sa svih strana, tjerale me da se mrdnem s kauča, ali moje je tijelo bilo taaaako teško i nesposobno da mi je ostalo samo toliko snage da se rugam “luđacima na nasipu koji takvo što sebi rade”…
I ok, shvatila sam da će neka fizička aktivnost u životu doista biti potrebna, ali trčanje? Samo ne trčanje. Trčanje je najgore, najteže, zadnje… To je nešto što stvarno ne mogu.
Ja, koja vjerujem mogu sve. Koja uvjeravam druge da mogu sve…
Uh. Pravi trn u oku!
Bilo je to, na neki način, kao u ljubiću. Prvo me užasno živciralo, da bih si na kraju ipak morala priznati da ga želim.
U trenutku slabosti, čak sam se požalila jednom svom klijentu, sportašu. Ta je seansa završila tako da je on mene uvjeravao da mogu. Vjerovao je da trčati mogu svi. Bio je toliko uvjerljiv da sam iskopala tenisice s dna ormara i zaputila se na Jarun. Taj je izlet završio katastrofalno. Pretrčala sam 200 metara, pluća su mi skoro eksplodirala, i umjesto blaženih endorfina, osjetila sam samo strah za vlastiti život i – neuspjeh.
“Ok, playing hard to get, ha?” – rekla sam svojoj novoj ljubavi i pogledala je duboko oči 🙂
I tako je počelo.
Napisala: Irena Čorko Meštrović