Led bar triput na dan, noga u povišenom položaju, neofen-gel, vježbe za stabilizaciju koljena… ne zvuči baš kao entuzijastičan početak trkačke karijere. Ali, eto, moje je trčanje počelo baš tako.

Zapravo, počelo je senzacionalno, nabrijano, s voljom većom od svemira… Jer, odluka da krenem u školu trčanja definitivno je jedna od boljih koje sam donijela. Atmosfera, treneri, ekipa… ma, sve. No nakon samo četiri treninga (halo, četiri; čitaj jedan tjedan i još jedan kišni ponedjeljak!), morala sam prestati. Zbog neke davne skijaške ozljede, koju sam vukla godinama, i operacije, koju sam predugo odgađala, koljeno nije bilo O.K. Bar ne za trčanje. Stres koji sam mu nadobudno nametnula trčanjem nakon višegodišnje „penzije“ i nebavljenja sportom, očito je bio prevelik. Upalilo se sve što se moglo upaliti i ne da ne trčim, već jedva i hodam.

I tako dva tjedna, skoro tri… Ovo sad može djelovati kao demotivacija svima koji čitaju, ali zapavo, moram priznati da sam sada samo sigurnija u svoju odluku da ću trčati. Kad god. Za tjedan, mjesec ili dva… ali trčat ću. Svi se oko mene čudom čude što mi je bilo da sa skoro četrdeset krenem trčati, i to s operiranim koljenom i izvađenim meniskom; svi se prave pametni i svim se silama trude obeshrabriti me izjavama poput: „Nikada ti nećeš to moći, drži se ti bicikla!“ (O.K., priznajem, bajkića se ne bih odrekla ni za što, on mi je jedina utjeha jer me samo dok biciklam, ništa ne boli!), „Pa koji ti je vrag da ideš trčati – a deset godina ti je koljeno iskakalo… “ To su, naravno, riječi onih koji se u životu nisu potrudili otići pješice na posao i uredno uzgajaju škembice, a atrofiju svojih mišića opravdavaju uobičajenim „nemam vremena“ pričama…

Nadam se da nisam u krivu i da se na kraju balade ti isti pesimisti i demotivatori neće naslađivati mojim neuspjehom, već da ću ja jednoga dana svima moći pokazati da se može. Jer, čvrsto vjerujem da se stvarno može. Zdravlje je, naravno, najvažnije, ali ne želim da me malo početničkog peha obeshrabri…

U međuvremenu, guglam k’o luda: naučila sam dosta toga o izboru pravih tenisica, o pronaciji i supinaciji (sad ovi koji nisu guglali misle: kaaaj???), o tehnici trčanja, o prehrani i pripremama za utrke, o najčešćim ozljedama… Pogledala sam popriličan broj videa raznoraznih maratonaca koji objašnjavaju svoje trikove za učinkovitije trčanje…

I izgleda da me ovo stvarno počelo zanimati. I jedva čekam da se iz svijeta teorije prebacim na ono pravo. Na nasip uz Savu. I da, umjesto da buljim u komp, udahnem zagrebački zrak i bacim pogled prema nebu kad se oko sedam upale svjetla iznad Hendrixova mosta, jer mi toga nikad nije dosta… baš kao ni Dečaku u Tangu☺

Iako neću moći nastupiti ni na prvom testiranju, ništa zato. Čim se oporavim, krećem s najslabijom grupom, pa malo-pomalo… pa tko zna dokle… Želim iskusiti taj osjećaj o kojem svi pričaju i neću odustati dok ga ne ulovim.

Joj, kad vas stignem sve, nećete me moći uloviti ☺

Napisala: Maja Jeić

Podijeli tekst na društvenim mrežama: