fbpx

Sve je moguće

Prije 2 godine na ljeto vidjeli smo moj dragi i ja na TV-u reportažu o utrci 100 milja Istre. Stooo milja su ljudi trčali i to za samo 12h!!

Tada je moj dragi rekao: „Ako ovi starci mogu trčati 100 milja za 12h, mogu i ja 100 km za 12h“ i nabacio okladu samom i prijateljima da će to uspjeti. Svi smo se slatko nasmijali, naravno, ponajprije zato što on, kao i nitko od nas, nikad u životu nije ozbiljno trčao, osim za tramvajem. Ili u igri lovice u davnom djetinjstvu. Ili za kamiončićem sa sladoledom. Uglavnom, shvaćate poantu…

I tako je on krenuo u „ozbiljne“ pripreme trčanja i šetanja na Jarunu, a ja sam kao najbolja bolja polovica mu pružala podršku rolajući se uz njega, jer mi je trčanje bilo prenaporno čak i za zamisliti. Nakon mjesec dana treninga u našem aranžmanu, par puta tjedno po sat vremena u kasnim vrućim ljetnim satima, uspio je on uz pauze otrčati i prohodati 33,33 km u jednom danu. Wow, bio je to ogroman uspjeh, dovoljno dobar da mu oprostimo izgubljenu okladu! Osim toga, odlično smo se oboje osjećali nakon tih redovnih treninga, nekako fizički poletniji usprkos silnom sjedenju u uredu i psihički još puno lakši, lišeni svih negativnosti koje bi prikupili između treninga i napunjeni hormonom sreće.

I tako smo se zagrijali za šetanje i trčanje te ubrzo na internetu otkrili adidas školu trčanja. Na žalost, nekako smo propustili upise prošle godine i stavili si podsjetnik u kalendare da u veljači ove godine počnemo pratiti informacije o upisu nove generacije školaraca trkača. Od tada je sve povijest 🙂

Kao i većina nas koji smo upisali adidas školu trčanja, i mi smo imali vrlo malo vjere u to da ćemo tako brzo postizati tako dobre rezultate. Stvarno opipljive rezultate. U nešto više od 3 mjeseca smo prošli već toliko milestone-ova: od „super, ne bole nas mišići više toliko nakon treninga“, preko „ideeeš, mi možemo 1 km u komadu trčati i to nam je lagano“ do nezaboravnog prvog petaka! Da, mi danas trčimo 5 tisuća metara kao od šale i ne mislimo tu stati 🙂

Svima se naravno hvalim na sva zvona kako nam je lijepo i kako nam super ide. Natječem se s kolegama s posla tko će više km u jednom tjednu otrčati. Nadoknađujemo sami sve treninge koje smo morali propustiti (OK ne baš sve, ali većinu 🙂 ). Hvalim se kako nam je super trčati u paru, jer osim što tjeramo jedan drugoga na ustrajnost u treninzima, također smo sretni što možemo zajedno dijeliti sve te slatke uspjehe. A stvarno je slatko uživo pratiti evoluciju svog uspavanog tijela u buduću trkaču mašinu koja već za 4 mjeseca smjelo planira trčati svoj prvi polumaraton! Ma zamislite samo tu privilegiju da možete reći da ste uspješno odradili polumaraton!

Sve je moguće! I to ne progovara euforija iz mene. To je činjenica. Pomno osmišljen plan treninga za početnike, inspirativni i jako simpatični treneri, grupa trkača školaraca zbog koje vas je sram odustati kad vam je teško i, u mom slučaju, pored toga trčanje rame uz rame uz svog dragog, sve to je nepogrješiv recept za uspjeh. Nije uopće važno što najbolji trkači mogu 5 km trčati za 19 min., dok je meni potrebno 35. Nije ni važno što ću polumaraton vjerojatno trčati vremenski duže od trkača koji će trčati maraton na istoj utrci. Jedino je važno da ja to sada mogu, da smijem sanjati o tome i, hej – prvi put u životu se zaista osjećam kao sportaš i osjećaj je fantastičan!

Hvala vam adidas škola trčanja, otkrili ste nam nove horizonte i pomogli ste nam pokrenuti se na najbolji mogući način – koristan za tijelo i nadasve zabavan. Za nekoliko mjeseci ćemo se prestati družiti, ali obećavamo da ćemo nastaviti trčati i da ćemo biti vaši ambasadori dobre trkaće volje 🙂 Barem dok ne uspijemo otrčati onih 100 km s početka, tada ćemo valjda s pravom smjeti objesiti trkačice o klin 🙂

Napisala: Martina Matic

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts