fbpx

Tako mi je pao grah

Cijeli život, još od osnovne škole, užasavala sam se trčanja. Sjećam se da smo na tjelesnom svake godine imali testiranje u kojem je, između ostalog, bilo i to famozno trčanje. Bože, daj mi bilo kaj raditi, samo me nemoj tjerati da trčim. Naravno, uvijek sam dolazila među prvima, jer bih negdje po putu našla rupu u živici i skratila si put (nije mi namjera bila varati, već samo preživjeti), dok me nisu provalili. I od tada, zamrzila sam trčanje, a nije baš da sam ga ikad voljela.

Prošle godine, od bratića žena se upisala u adidas školu trčanja i kad bih se srela s njom, s takvim entuzijazmom je pričala o trčanju, da sam u nekim trenucima osjetila kako bi mi kroz glavu prozujala misao: Idem i ja! Naravno, čim bi otišle svaka na svoju stranu, nastavila sam sa “žuljanjem” stolaca po kafićima te kreveta kada bih došla doma. Ipak, nakon određenog vremena, taman pred novu sezonu, našla je čarobnu formulu i natjerala me da joj obećam da ću barem probati, a kad nešto obećam, to je za mene gotova stvar.

dalia

I tako, krenula sam. Heh, kad se sada sjetim tih početaka, smijeh me hvata. Bilo je to strašno, pogotovo za mene koja nikad nisam trčala, jedno za tramvajem jesam, ali to se ne računa. Svaki put kad bih došla na trening, jedine misli koje su mi brujale u glavi bile su: “Idi kući, Dalia, nije to za tebe. Kaj ti sve ovo treba?! Pogledaj se, pušeš k’o luda, ćuka će ti na usta izletiti. Umrijet ćeš tu na nasipu!”

No, nakon svakog treninga, osjećala bih se predobro da bih stala.

Kad sada razmislim, još uvijek nisam sigurna što me tjeralo dalje. Da li svi ti ljudi koji se muče isto kao i ja, da li druženje na koje idemo poslije svakog treninga, da li naši treneri koji su vrhunski motivatori, da li moj ludi diša koji isto trči i sav je ponosan na mene što i ja trčim (eno, na kalendar bilježi utrke na koje idem), da li to što sam smršavila, da li to što nisam imala niti jedan napadaj panike od kada sam krenula u školu… ne znam. Znam samo da sam i dalje ovdje, da svaki trening jedva čekam, znam da sam luda kad ga nema, jer mi fali.

Sjećam se trenutka kad sam istegnula ligamente. Bio je to jedan od padova u rangu onih koje gledamo na You Tube-u. Bilo mi je fakat žao kaj to nitko nije snimio. E pa taj pad me koštao živaca. Mislila sam da se nakon toga neću uspjeti vratiti, da ću izgubiti priključak i da će moja grupa previše odmaći, ali srećom, samo dva tjedna me nije bilo, ali i ta dva tjedna su mi teško pala. Nema mojih cura, nema druženja, nema onog nekog unutarnjeg zadovoljstva. Toga sam se sjetila kada sam ove godine išla na godišnji i obećala sam samoj sebi da ću svaki trening odraditi, kao da sam u Zagrebu. Nije mi se bilo teško ustati u 6 ujutro i odraditi trening, jer sam znala zašto to činim.

Neću na polumaraton u 10. mjesecu, jer tako mi je “grah pao”, ali znam da ću ga odraditi u bliskoj budućnosti, a kad ostvarim taj cilj, ne mislim stati. Idem dalje, jer nakon ove muke koju sam prošla da dođem ovdje gdje sam sad, “stati” nije opcija.

Iskoristila bih ovu priliku da zahvalim baš svakoj osobi koja mi je pomogla da sve ovo prođe što bezbolnije 🙂 Neću nabrajati, ima vas previše, ali vi znate koji ste.

Veliki pozdrav čuvarima stvari, svim trenerima i školarcima i sretno na polumaratonu, ljudi!

Dalia Giljević

 

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts