fbpx

Tko izda p….

Ponedjeljak 10:00

Sjedim u uredu buljeći u pročelje svojeg računala s blago iskrivljenim osmjehom na licu na kojem bi mi sasvim sigurno pozavidila i sama Mona lisa. Novi osjećaj za početak tjedna, stran i nepoznat, možda freaky, ali lijep. Mozak funkcionira, a tijelo kao da svoje stanje prenosi upravo u taj iskrvljeni smiješak. Čitav dan moje je razumijevanje i strpljenje bilo neizmjerno i kao da sam jedva čekala da mi se netko javi kako bih mu eto baš ja pomogla u dubiozama i uljepšala dan. Zaljubljenost?! Polako…rikverc ekipa, vratimo se na subotu i ovako većina najboljih stvari počinje s njom.

plpl

Subota 07:58

Promatram đukce na nasipu i pospana lica nas novopečenih trkača koji se nalazimo s istim filmom u rane jutarnje sate. Nekako mi je taj dio tjedna postao najdraži, znam da bih u protivnom još visila u krevetu i da ziher ne bi u 09:07 u trkačkim tajicama ispijala kafu s mojoj Maristelom. Osjeća se napetost dok izmjenjujemo informacije u grupi tko i kako sutra ide na Plitvice, gdje se nalazimo, kolika je staza, treba li jesti prije, nosi li tko domaću rakiju i hoćemo li preživjeti. Rastajemo se u neizvjesnosti i nadi da ćemo se sutra svi pojaviti tamo gdje treba.

Spušta se večer, moj dragi odlučio je bajkom osvojiti obronke zagrebačkog Maksimira te zaliti sve s pivom uz dobro društvo. Ja biram mirnu večer, ne bih li sve pripremila za sutrašnji Veliki dan. Uzbuđenje je kulminiralo mojem prebrojavanjem ovaca i ostalih četveronožnih živina koje su preskakale ogradu, gredu, kamen i loptu na napuhavanje, no san nije dolazio. Malo prije nego što se oglasio prvi pijetao negdje u istočnijem dijelu države sklopila sam oko. Taman u trenu kad mi je tajni agent 007 bio na vratima oglasila se budilica na mojem mobitelu.

Nedjelja 06:00

Nakon prve jutarnje kave i čitanja zadnjih uputa krenula sam na put koji se činio neizmjerno dug uz konstantni osjećaj da kasnimo. Ulaz broj dva i gomila automobila koji su skrenuli u istom smjeru značila je samo jedno – stigli smo. Pozdravljam sve adidas maslačke koji su također vidno uzbuđeni ček se i jedan kineski kukmasti pas tresao, mora da je znao kako je nama. Uzimam svoj startni broj i pridružujem se na snimanju Milenijske fotke i razgibavanju koje mi je sada kao u nekoj maglici treme i očekivanja. Stojim i slušam Majin motivacijski govor, ponavljam si mi to možemo, što je za nas pet kilometara trčali smo i više (čak 6) i naravno tko izda p… Glasni smijeh i poneki uzvik jasni je pokazatelj da smo motivacijski ustali kao Ivica nakon učiteljičine prozivke. Gruvajući se pred start cupkamo na mjestu da se u preostalim minutama ne ohlade mišice.

Krenuli smo gurajući se i pokušavajući uhvatiti brzinu, smjer i ravnotežu. Ne gubi trenera iz vida jedna je od zapovjedi koje sam ponavljala sama sebi. Prvi kilometar prošao je kao metar što nam je budilo nove nade. Fokusiram se na jezero, divan zrak i drveni mostić s puno previše fotoaparata koje su nosili dragi nam gosti sve redom ljubitelji riže. Krenuli smo uzbrdo, bez straha, osjećaj se mijenjao sa svakim zavojem nakon kojeg se uspon nastavljao još više.

Lažna nada bile su cure s tacnama nekih suhih keksiju s kojima bi se uz ovo hiper ventiliranje mogla jedino udaviti i kockicama šećera koje bi vjerojatno lipicancu bile draže. Možemo mi to nema odustajanja, nema stajanja slušala sam trenericu gledajući u ljude koji su se borili da ostanu u kretnji koja je na granici brzog hodanja, puzanja i levitiranja istovremeno. Okret i sad se samo pustite i kotrljajte dole nemojte se kočiti upute su naših trenera od čega mi je nekako ovaj glagol kotrljanja najviše odgovarao u tom trenutku.

Pred kraj nizbrdice na prelasku drvenog mostića slušam uzvike stranih nam navijača i naše navijanje radi osvojene „planine“ tko izda p… OK, najgore je prošlo, nastavljam dalje, trudim se gurati tempo malo ispred grupe što mi je uspjelo radi onog kotrljanja prije. Još dva kilometra samo toliko slušam upute i muku mučim s uzbrdicama. Počinjem sažaljevati svoju patnju kad ispred sebe uočavam gospođu godina moje bake kako trči i stojički to podnosi. Eto mi sad mladosti, ponosa i kasno izjedenih bureka. Stisni zube i praši dalje.

U pozadini čujem Maju kako viče ajmo Ivana idemo još malo. Obzirom da nas je nekoliko imenjakinja u grupi ne znam jeli bilo upućeno meni ali došlo je kao naručeno u tom trenutku. Kako iz daljine uviđam neku bijelu traku na visini od cca 3 metra postajem svjesna da smo zaista blizu kraja. Prisjećam se radijske emisije od drage mi postaje koja je neki dan imala temu koju biste željeli pjesmu čuti dok prolazite kroz cilj. U zadnjim mukama pokušavam se sjetiti neke pametne kad moje misli prekine uzvik tri po slobodnoj procijeni peto godišnjakinja WOW BRAVO TETA IVANA! (imena nam pišu na majicama) koje su stajale u publici. Eto osvojile su mi srce i izmamile osmjeh na lice što će sigurno pridonijeti fotogeničnosti na djelu naših fotografa.

Nisam žurila zadnje metre što zbog umora, što zbog činjenice da sam prvi ulaz na start željela proći onako graciozno ulazeći na velika vrata.

Ponedjeljak 10:03

haaa…sreća, neopisiva sreća. Jedva čekam danas trening….

Istrčala i napisala: Ivana R.

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts