Trčanje i ja? Buahahahaha

„Buahaha-ha-ha, ti budeš počela trčati u četrdesetoj?!“.  Bila je to prva reakcija moje mame. Tata se samo kiselo nasmijao. Sestra je odmahnula rukom, a muž je bio bez komentara. Oduševljeni su bili jedino dvogodišnji blizanci: „Mama ide na tulcanjeee!“.

martina

Sve se ovo događalo prije šest mjeseci, a ja još uvijek trčim. U subotu sam pretrčala svojih prvih JEDANAEST kilometara u životu. Ne vjerujem ni sama s obzirom na moj (ne)sportski CV koji bi izgledao  otprilike ovako: Sa tri godine mama me upisala na balet. Ona je jedina u meni onako okruglastoj vidjela balerinu. Kasnije je priznala da je samo pokušala potaknuti rani razvoj nečeg što joj se činilo da mi nedostaje. Karijera balerine se na njenu žalost nije ostvarila, a moj talent za ples i pokret ostao je negdje na nivou trogodišnjeg djeteta ili možda maminom zaslugom ipak četverogodišnjeg. Nakon toga u vrtićkoj dobi standardne dječje aktivnosti: klizanje, plivanje, bicikliranje, rolanje… U osnovnoj školi počela sam skijati. To mi je išlo, naravno rekreativno – tjedan dana godišnje na zimskim ferijama. Bilo je to vrijeme kad se Kostelići još nisu ni rodili, a ozbiljno su se skijanjem bavili tek pojedinci. Zanimljivo je da sam proskijala na Plitvicama, na istim onim Plitvicama na kojima sam pretrčala i prvu utrku, svojih prvih pet kilometara. Timski sportovi nisu bili za mene, nedostajalo je talenta, motorike, a i visine. Košarku sam jako voljela – gledati. Cibonine utakmice nisu se propuštale, a godišnju kartu dobivala sam kao rođendanski poklon. U gimnaziji sam se prvi put susrela sa trčanjem. Budući naša škola u centru grada nije imala dvoranu, plesni koraci i odbojka u (pre)niskoj adaptiranoj učionici te trčanje, bile su nam jedine aktivnosti. Sjećam se da smo se mi cure cijelo polugodište pripremale za šest minuta trčanja na srednjoškolskom igralištu. Bilo je naporno i trčanje mi nije ostalo u lijepom sjećanju. Na faksu smo isto bili u deficitu sa dvoranskim prostorom. Mogla sam birati između aerobica i trčanja (na istom onom srednjoškolskom) ili planinarenja subotom na Sljeme. Moja ekipa odabrala je planinarenje. Sa deset odlazaka na Sljeme zaradili smo potpis na kraju semestra. Zvučalo je kao dobra ponuda, a spajali smo ugodno s korisnim. Jednom je padala kiša i tražili smo od profesora da to penjanje vrijedi duplo. „Da, naravno! I diplomu i pusu u čelo od dekana ćete dobiti!“ bio je njegov odgovor. Nakon faksa, slijedi posao te standardne „ženske aktivnosti“: aerobic, pilates, jogalates, step, stretch i ostala čuda. Sve mi je to bilo zanimljivo po par mjeseci, a onda sam samo tražila ispriku da izostanem. I tako u krug godinama.

Onda su stigli blizanci i svijet se zavrtio oko njih. Muž koji je do tada bio redovito na košarci, nogometu i ostalim grupnim sportovima, počeo je trčati. Trčanje se nametnulo kao logičan izbor jer tko može na brzinu skupiti ekipu za hakl kad bebe konačno spavaju. Postalo je ozbiljno. Trčao je ujutro prije posla, trčao je i po kiši! Stalno je pričao o trčanju, novim tenisicama, čarapama i šuškavcima, a počeo je oblačiti i taice?! Ono što meni nije bilo jasno je da i trčanje zahtjeva svoj ritam te naprimjer zašto on ne može trčati bilo kad. Sad znam i ja da trebaju proći 3-4 sata od ručka, da se ne trči na prazan želudac, da se ne trči svaki dan itd. Zahvaljujući školi i trenerima dobila sam potvrdu da je stvarno tako. On nije izmišljao.

Malo po malo pohvatala sam i ja konce, a kad sam vidjela reklamu za adidas školu trčanja, odluka je pala. Idem i ja probati. Privlačila me aktivnost na svježem zraku, fleksibilni termini, blizina nasipa i znatiželja o vlastitim mogućnostima. Pokušala sam nagovoriti i prijateljice, ali u čudu su me gledale i slušale. “Škola trčanja? Kakva je to glupost, pa svi znamo trčati! Možeš trčati sama kad i gdje hoćeš, a to ćeš još i plaćati?!” I tako sam krenula sama u nepoznato. Uslijedili su prvi treninzi, izmjenjivale su se minute hodanja i trčanja. Ozbiljan pristup trenera i općenito organizacija škole (detaljni email-ovi sa planom i programom, najava stručnih predavanja i utrka, ordinacija doktora i dr.) upućivalo je na to da sam donjela pravu odluku. Dan po dan, tjedan po tjedan, trčala sam sve više i veselila se nedjeljama i novom tjednom planu. A onda je stigla prva ozljeda. Upala tetive koljena! Slijedi posjeta ordinaciji doktora Vlaheka. Savjet je bio pauziranje od treninga uz vježbe za jačanje mišića. Prebrzo sam se vratila i uskoro morala ponoviti susret sa dobro raspoloženim doktorom. Propisuje mi još dulju pauzu i obavezan nastavak vježbi. Sva sam nesretna jer počinjem sumnjati da to sve skupa nije za mene. Tijelo ne sluša, a i ne postaje se trkač u četrdesetoj, zna moja mama! Propuštam testiranje na 1km. Nakon dva i pol tjedna vraćam se na nasip u D grupu, jer sigurno bi to i testiranje pokazalo. Sada sam opreznija. Iako ne osjećam bol, u dogovoru s trenerima odrađujem prvo pola treninga, pa dvije trećine, pa cijeli. Napredujemo svi skupa. Čudimo se kako nam dobro ide. Onih šest minuta iz gimnazije sam već odavno pretrčala. Doživjela sam prvi trening po kiši. Baš je gušt trčati po kiši! Spominju se Plitvice. Pet kilometara zvuči kao SF,  a meni malo po malo tempo D grupe postaje prelagan?! Preći ću u C grupu ako preživim Plitvice. To je plan. Na Plitvicama je bilo super, masa ljudi, staza puna uzbrdica/nizbrdica i idealno vrijeme. Pratim zadani tempo i ruku trenerice Petre u kojoj drži kapu. Stiže zadnji kilometar, Petra sugerira da ubrzamo ako možemo. Poslušala sam savjet i uspjela ugledati cilj. Prolazak kroz njega bio je nestvaran. Moja prva utrka je uspješno odrađena. Nisam odustala i nisam hodala. Rezultat nije bitan, više ga se ni ne sjećam.

Nastavljamo u Zagrebu. Škola misli na sve pa se treninzi zbog vrućina uskoro sele na Jarun. Lijepo je trčati u novom ambijentu. Dolazi pravo ljeto, a s njim za mene novi izazov – odlazak iz Zagreba. Dva mjeseca ljetnih praznika za mene sada znače i samostalno treniranje. Priznajem bilo je teško i nisam odradila sve po planu, ali bitno da sam još uvijek „all in“. Nove staze uz more, maslinike i zagorske brege, lavež pasa, pogledi znatiželjnih prolaznika bili su dovoljno inspirativni. Trčanje je stvarno zarazno i postalo je veliki gušt. Endomondo aplikacija i dobra play lista održali su me na životu. I evo me u rujnu ponovno na nasipu. Sretna da više ne trčim sama. U grupi je lakše, jer kad se priča i kad slušaš trenere vrijeme brže prolazi, a kilometri se gomilaju. Preko tjedna sam s C grupom, a subotom još uvijek „Dekačica“ koja se boji ozljeda. Ispred mene su novi izazovi. Deset kilometara od prošle subote imam u nogama. Čak i jedanaest! Polumaraton prije okruglog rođendana postaje ne tako nerealan. A onda za koju godinu tko zna, možda i maraton. New York, Boston here I come!

Martina

 

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: