fbpx

Trčanje i ja

Trčanje i ja?  Ja i trčanje? Ponovno pročitam obrazac za prijavu u adidas školu trčanja i shvatim da ozbiljno razmatram tu opciju. No, realno,  nikada se nisam bavila trčanjem, u školi mi je 6 minuta trčanja bilo užasno zamorno i ja naprosto ne mogu otrčati taj polumaraton. Ne mogu?

Naime, u godini u kojoj ste odlučili započeti sa pretvaranjem svog „ne mogu“-popisa u „mogu“-popis kako biste konačno srušili svoje granice i dostigli neku novu mentalnu razinu, onda vam je jasno kako mi je misao „ja ne mogu trčati“ izazovno odjeknula umom, a trčanje postalo prva stavka na tom famoznom popisu.

iva

Trčanje i ja započeli smo svoje druženje potpuno otvoreni za sve što nas čeka, ali bez ikakvih očekivanja. Odrađeni su „prvi trening ikada“, „prvi trening na kiši“, „prvi trening na sparini“, između toga se nekako provuklo i par kvartovskih kroseva pa prvih 5 kilometara otrčanih na Plitvicama (i to s velikim guštom!) i polako, potpuno neočekivano, prvi pozitivni dojmovi razvili su se u simpatije, a simpatije u nešto više. Odjednom sam shvatila da ja, već neko vrijeme, volim trčanje i da sam zaljubljena preko ušiju!

Sva moja ušteđevina potrošena je na tenisice, tajice, majice, čarape i članarinu, no onaj tko bi pomislio da mi je žao, prevario bi se. Ono što mi trčanje pruža je neprocjenjivo – meditaciju u pokretu, osjećaj ispunjenosti i slobode. To je vrijeme koje posvećujem isključivo sebi i zatvaram um pred navalom svih misli koje mi ne služe u tom trenutku. Pokušavam svoj dah uskladiti s pokretom i pritom biti potpuno prisutna ovdje i sada. Stoga nestrpljivo iščekujem i planiram svaki trening usprkos tome što znam da mi neće biti lako – jer na kraju svakog treninga osvješćujem da granice u našem umu postoje samo ako ih mi sami prihvatimo.

I tako smo trčanje i ja zajedno došli do toga da upravo sada, u nedjelju navečer, u malome selu u podnožju Promine, planiram iduću rutu za odrađivanje treninga prema našem školskom rasporedu, a u isto se vrijeme prisjećam i prethodna dva tjedna provedena u Delnicama. Svjesna sam da imam neizmjernu sreću što mi korijeni vuku dijelom u stoljetne šume Gorskoga kotara, a dijelom u dalmatinski krš podno Promine. Ono što im je zajedničko su čist zrak, predivna priroda i – pogađate – savršene rute za trčanje! Mjesta u kojima ljetujem od djetinjstva sada su dobila sasvim novu dimenziju te mi postala još draža.

No, trčanje nije samo trčanje. Osim što je meditacija u pokretu i odlično „sredstvo“ postizanja boljeg fizičkog i psihičkog stanja organizma te sport kojim se možete baviti bilo gdje i bilo kada, ono je i odličan izgovor da upoznate nove pozitivne i inspirativne ljude te izgradite neka nova prijateljstva. Svaki početak, koliko god težak bio, puno je lakši uz dobro društvo koje se međusobno podupire i ohrabruje.

Trčanje i ja? Da, sada je naša ljubav javna, a učvršćuje se svakim prijeđenim kilometrom. 😉

Iva Štefančić

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts