Još od najranijih školskih dana prezirala sam sve što ima veze sa trčanjem. Održavanje školskog krosa i 6-minutno testiranje redovito su bila dva najgora dana u godini, a jedina želja mi je bila ne biti posljednja-opet! Jednog jesenskog, naizgled sasvim običnog dana ni ne očekujući da će mi život zauvijek biti izmijenjen, od svog liječnika čula sam rečenicu: „Operacija je hitna. U pitanju su dani.“ Dani!? Ali imam samo 24 godine! U cijeloj toj predstavi osjećala sam se kao glumica bačena u neku scenu, a da će predstava svaki čas završiti i ja ću se vratiti u sasvim običan život jedne sasvim prosječne djevojke. Ali nije bilo tako..

novak

Nakon početnog šoka, operacije i oporavka postalo mi je jasno da se nešto u mojem životu mora mijenjati, iako mi nije bilo sasvim jasno u kojem smjeru krenuti. Jedino što sam znala je da sam zarobljena u svojem tijelu koje kao da je naglo ostarilo. Penjanje uz tek nekoliko stepenica za mene je predstavljao izuzetan napor.

Počela sam intenzivno tražiti na koji način si mogu pomoći. I upravo u tom razdoblju mojeg traganja naišla sam na adidas školu trčanja koja je obavljala upise za ljetnu školu. Trčanje? Ma neee… Da?! Ne ide mi trčanje, nikad nisam bila taj tip. Ma dobro, uvijek mogu odustati. Idem!!!

Nakon početne neugode, upoznavanja sa drugim trkačima, uhodavanja i prvih istrčanih kilometara, odustajanje više nije bila opcija. Nije uvijek bilo lako. Teško sam se nosila sa danima u kojima nisam mogla odraditi predviđeni trening, premda mi je u glavi bilo potpuno jasno da se nalazim u lošijoj početnoj poziciji od drugih. S vremenom sam naučila da se u trčanju mogu i smijem uspoređivati jedino sama sa sobom. Danas, kao i u prvim danima moje avanture sa trčanjem, i dalje mislim da je to bila jedna od najboljih odluka u mojem životu. Trčanje me vratilo u život i pokazalo mi da granice zapravo ne postoje. One su puka izmišljotina onih koji se nikada nisu usuditi krenuti.

Na život sam počela gledam kao na dragocjeno vrijeme koje mi je povjereno, a jedino što imam je danas. Ono što je bilo jučer je prošlost, ono što će biti je nepoznanica, a ono što je danas je dar. U ovih osam mjeseci postala sam sto posto sretniji, zdraviji, mršaviji i zadovoljniji čovjek koji ponovno uživa u životu i neprestano pomiče granice u metrima i kilometrima, sve dok nebo ne podvuče crtu.

Monika Novak

Podijeli tekst na društvenim mrežama: