‘Ko me natjera? Sjećam se jednog dana iz osnovne škole, tamo neki 6., 7. razred, kao da je pred 5 dana bio (a naguralo se 20+ godina između) kad tadašnji „drug“ kaže „danas trčimo 1 km“ (ili je bilo 5 minuta, nisam sigurna). Nemam pojma koliko je kilometar, ni danas nisam ništa bolja u procjeni dužine i ostalih mjernih jedinica. No, znam da sam u jednom trenutku skoro pala u nesvijest. Ok, bilo je vruće, mjesec lipanj na Krku, ono tipično (uglavnom) ljetno vrijeme i sunjara. Jedva sam se dovukla do tog cilja i od tog trenutka, sama pomisao na trčanje mi je bila u najmanju ruku „kidam nalijevo“ ili „neeeeeee!!!“.

Otkad znam za sebe imam problema (ili imaju drugi problem, ne znam, ovisno o percepciji) sa viškom kila, iako se isto tako otkad znam za sebe, bavim nekim sportom, ništa profesionalno, ali uživam u rekreaciji i društvu koje se veže za to. Probala sam svašta, iako mi je top na ljestvici skijanje koje mi je u srcu odmalena i veselim se prvoj pahulji snijega svake jeseni kao malo dijete. A onda sam čula opet za prezirano trčanje. Tu u Rijeci neka školica trči po Kantridi, kao neka sekta, tu i tamo ih sretnem dok prolazim Costabellom i mašem frendici koja je krenula s njima u prvoj sezoni i mislim si „OK, niste baš normalni po ovoj žegi trčkarat tu“. I pitam je kasnije (tu frendicu) kako joj se sviđa… ona oduševljena, al ona je takva, ona se oduševljava sa svime, ona je jedna oduševna osobica i volim je kao takvu :). Brzo sam potisnula to njeno oduševljenje, jer trčanje je ipak najgori sport ikad, jel?

zec

Stiglo je novo proljeće, priroda se budi, a očito i ljudi, opet frendovi, ovaj put iz Zagreba koji objavljuju svoju odluku o upisivanju adidas škole trčanja. I eto moje Barbare koja kaže „ajmo i mi!!“. Moje odlučno NE je bilo odlučno i konačno tog proljeća, ne mogu ja to, teška sam, koljena će patit, zglobovi, štajaznam, svašta sam nabrojala, al kupile smo fajfingerice pa smo se šetale i malo kao trčakarale u njima i ponovo sretali vražju sektu ovaj put u žutim majicama. Mjeseci su prolazili, a naša ekipica iz Zagreba je počela trčat polumaratone, ono mooooliiim??!! O da, svaka čast curke.

I tako je stigla 2014. i novi upisi u školu trčanja. Vidim opet sjaj u Barbarinom oku (oba štoviše) i slabo mi je od njega, ne želim, neću, ne mogu, ovo ono, ali mislim da me začarala i ja najednom na spisku novih polaznika škole trčanja, shit (pardon na izrazu). Hvala bogu prvi trening propuštamo jer smo na skijanju. O neee, zeznuli su nas, nisu trčali taj prvi put J. I tako stižem ja na Kantridu i nakon kratkog uvodnog razgovora, nas 100-tinjak lagano krene kružiti oko pomoćnog nogometnog igrališta, naizmjenice par puta 2 min trčanja + 2 min hodanja, katastrofa, tko bi rekao da ta minuta tako dugo traje (rekoh da sam loša u procjeni mjernih jedinica). Treneri Damir A. i Damir M. iliti Damiri (barem ću im lako zapamtiti imena) ponavljaju nebrojeno puta, „samo budite redoviti na treninzima i u listopadu ove godine otrčat ćete polumaraton, to vam (nam) je cilj“. Polumaraton… što je to uopće??!!

I jesam, redovna sam, ako ne na Kantridi, onda sama negdje trčim jer ne želim propustiti trening (nadam se da treneri ovo čitaju J). Metri se lagano pretvaraju u stotine metara… u kilometar… u dva… Svaki trening je živa muka i samo razmišljam o pivi i druženju sa ekipom iz škole u lučici nakog istog. Ajmo još malo… diši… probaj kroz nos udahnut… nema šanse… diši kako god znaš, samo udahni nešto u ta pluća pa makar samo to olovo iz auta koji prolaze pored tebe i svako toliko trube (ne kužim točno zašto to rade)… kao što rekoh prije, katastrofa. I budim se vikendom na Krku u 6 ujutro kao neka luđakuša, kronično nenaspavana i trčim… i srećem druge luđake kako trče ili u najmanju ruku voze bicikle i svi se pitaju (uključujući i mene) što mi to treba. Ali ja i dalje trčim, teškom mukom, al trčim i ne mogu nikome opisat sreću kad odradim trening.

Stigla je i prva trka, Homo si teć, trčimo onako zeleni (doslovno, u zelenim majicama, rekoh, sekta) nekih 2-3 km, krug oko Korza, ne’š ti. Jedva ga odradila, katastrofa. Ali ono što je još veća katastrofa, prijavila sam se na Plitvički maraton (naravno na rekreativnu utrku građana na 5 km, da ne bi netko pomislio drugačije). Uzbuđenje na najjače, jupiii, Plitviceeee (potiskujem pomisao na trčanje). Odmah primjećujemo hordu zelembaća iz Zagreba, ali eto i nas 7 iz Rijeke. Krećemo… ok je… šumica, lagana nizbrdica, jača nizbrdica (ok, ovo nije dobro jer ako sad idemo nizbrdo, negdje ćemo kad tad krenut uzbrdo)… i evo je, almighty uzbrdica, neeeee… red trčanja, red hodanja… gdje je taj cilj, GDJE??!! Pomišljam na riječi trenera „uspori malo tempo da dođeš do zraka“, usporavam. Ahaaa, evo cilja iza ugla, tu je, još malo, po prvi put prestižem nekog… nekog nonića od 70ak godina… i prolazim cilj.. vodeeeee!!!!

zec2

Treninzi su sve žustriji, povećavamo minutažu i veselim se svakom tjednu „odmora“. Nova utrka, Opatija 6 km, opet uzbrdica, ma daaaaaaj! Ubilo me odmah u startu, vruće je, al ovaj put sam bila pametnija, uzela sam vodu sa sobom. Voda is my best friend now (inače sam loš pijač tekućina općenito). Odradila i to, prva medalja oko vrata (utješna, ali super je). Već sam sakupila i 3 pamučne majice sa utrki… to je to… mislim da postajem serijski sakupljač majica sa utrki, moraš naći motivaciju u svakoj ideji 🙂 Gle evo još jedna trka na vidiku, Vrbovsko… još jedna majica, tooooo, idemo of kors.

Vrbovsko, subota popodne. Jutarnji trening u Kastavskoj šumi sam uobičajeno propustila jer subotom ujutro radim (dodala bih, sva sreća) pa si mislim „baš ću fino odradit trening u Vrbovskom“, 9200 m. Kaže internet 2 uzbrdice po 400 m (kakva prevara, sad već i ja znam otprilike procjeniti dužinu, ovo je bilo garant duplo J). Podižem broj i razočarano ne dobivam majicu nego šalicu, šmrc. I start… opet odmah uzbrdica (kakvi su ovo sadisti??!!) i to ne bilo kakva, ja bih rekla sigurno 90% J, naravno katastrofa.  Ajde nekako sam se dogurala do pola rute i pitam se je li se ti brojevi kilometara na tablicama smanjuju uopće, jer sam sigurna da su metri sve duži. Al ajde bar znam da je na kraju nizbrdica, na nizbrdici sam si kraljica, definitivno, akceleracija i inercija na djelu. Cilj!!!! I tako mi jedemo zasluženi pohanac i pijemo pivo (naravno), Barbara se nešto ustaje i odlazi. Maše mi da dođem. Ja uzimam mobitel, kao ono, sigurno moram nešto slikat, selfi ili nešto. Kad ono čujem prozivaju moje ime. Što se dešava????!!!! Pa da, to je to, nisam došla po majicu nego po broncu i nešto novčića u koverti za zasluženo treće mjesto od 3 prijavljene žene u mojoj kategoriji. Barbara je bila druga. Sreća najveća!!! I zbunjenost još veća… katastrofa.

A što ima u našoj Rijeci, evo trening plan stigao… srijeda… 6 x 200 m uzbrdo. Jel ovo neka šala?! Nije bila. Niti slijedeću srijedu 8 x 200 m uzbrdo, a nit će biit ovu srijedu 10 x 200 m uzbrdo. Već znate… katastrofa. Ali kad to otrčiš, ona ravnica djeluje kao melem pa makar trčala 4.30 min/km. A kad mi jedan od Damira kaže da izađem iz komfor zone, umrla bih od smijeha (kad bih se mogla smijati jer jedva dišem da bih mogla tu radnju odraditi) jer nju napustim čim krenem sa bazena na Kantridi. No, guraj preko svojih mogućnosti, otkrivaj nove, nevjerojatno izgleda kao da kraja tome nema.

I da, i dalje skupljam kilometre i majice i prijavljujem se na utrke, što bi rekli, šakom i bradom. Zabavno je, super je, oduševljava me kao moju frendicu sa početka priče, iako je trčanje i dalje najgori sport ikad 🙂

Hvala D&D

Jelena Zec

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: