Dok sam bila dijete voljela sam trčati kao svako zdravo i veselo dijete. U to vrijeme mislila sam da odrasli ne mogu trčati jer bi rijetko vidjela odrasle kako trče. Pa kad sam vidjela susjedu Rezu da trči i to u suknjo bila sam iznenađena. Oduvijek volim sport, čak sam u četvrtom razredu osnovne škole osvojila srebrnu medalju u krosu i priznanje za četvrto mjesto što je krasilo stakleni dio regala moje dječje sobe. I onda, onda sam odrasla i prestala trčati. E, kada bi potrčala zbog bilo čega i izgubila snagu, dahtala.
Dugo, dugo sam htjela ponovno trčati. Ostalo bi na tome, HTJELA. I kada bi se pokrenula, kratko i neuspješno bi trajalo. ODUSTALA.
Onda sam vidjela reportažu o školi trčanja. Ma molim te, šta za to treba škola? Ali, bubica je bačena. Možda baš to meni treba!
Početkom ove godine donijela sam odluku oplemenit svoj život sa sportom i zabavom. Odluka za sport pala je na trčanje i potražila sam informacije i adidas škola trčanja bila je to što sam izabrala.
Već prvi treninzi su mi se svidjeli i shvatila sam da edukacija i stručno vodstvo i više nego potrebno. Onda sam zbog odlaska u Davor radila trening sama i shvatila što znači čopor. Sam je teško. Društvo je pola uspjeha što mi se i te kako pokazalo kasnije. U ostale treninge koji nisu bili u školi uključila bih nećaka. Lakše odustaneš kada si sam.
Trčala sam, išlo mi se na trening ili ne, odlučila sam i tko me pita. Nijednom nisam bila u situaciji da odustanem na treningu koliko god bilo teško.
A onda! Počeo godišnji, putovala okolo i u ekipi nisam bila više od mjesec i pol. U početku sam samostalno trenirala u Austriji, Novalji i Davoru. Radila sam najbolje kako sam znala. Uglavnom dužinske treninge bez mjerenja tempa. Volju mi je podiglo i pad težine te ljepši oblik tijela i samo pomicanje granica.
A onda, treninzi neuredni te zadnja dva tjedna nisam potrčala NIŠTA.
VOLJA, NAPOR, KIŠA IVI I USPJEH
Na Jarun dođem s namjerom priključit se svojim Cekaćima i istrčat trening po planu. Plan 13km! Govorim drugima o pauzi i da ću probati. U glavi mi se vrti, nema probe ili hoćeš ili nećeš. HOĆU!!!!
I krenemo, teško, ali svaki puta mi je na početku najteže. Trčim dalje i bol s desne strane trbuha. Uključim trbušno disanje, ne prestaje. Započnem autogeni trening dok trčim jer ne bi baš na drugom km odustala. Boli i dalje, al ja furam u glavi da ću istrčati. Polako me ekipa prestiže, ostajem na začelju. Zaostajem 5 metara. Zaostajem 10 metara. Opet autogeni. Stavim ruku na bolno mjesto i uključim Reiki tehniku i trčim i dalje.
Počne me boljeti i lijeva strana, kišica pada i lagano pojačava. Držim se za bolna mjesta i trčim i dalje. I onda. DOBRI DUH ADIDAS ŠKOLE TRČANJA – IVI!
Plavoj Ivi, odvezala se tenisica i zaostala je. Dotrčala do mene i udri priču. To je bila moja karta za uspješno odrađen trening. Do zadnjeg metra nije otišla od mene, vukla me, bodrila, nasmijavala. Nije stala s pričom. Najprije mi savjetovala kako držati ruke za vrijeme trčanja kako bi pažnju s boli usmjerila na tehniku rada ruku. Onda me uvjeravala i tješila da će bol stati kada popijem vodu na okrjepnoj stanici i da je to to. Fali mi voda.
Ja šutim, ni spomenut ne smijem da sam dan prije postila i bila samo na tekućini. Približava se okrijepna stanica i ja donosim odluku, dosta je s obzirom na pauzu. Dalje ne nastavljam i ovo je uspjeh, tješim se. Vidim Dekavce, već su na najljepšem dijelu treninga, rastežu se. I napokon ka malo dođem do riječi te kažem Ivi da kod okrijepe stajem. Ona negoduje, nagovara…
Popijem vodu, trenerica Tina koju ja zovem Tanja najavi da smo prešli osam km. I ja si mislim, da sad odustanem, nema šanse. Ivi se nasmije, krenemo dalje.
Više ne boli, pljusak godi, a noge same idu. Koje oduševljenje, koja motivacija, koja sloboda, JA ŽELIM, JA MOGU, JA HOĆU.
Zadnji kilometri su bili puno lakši nego prvi. Ivi se napričala, čula sam i priču o bendu, o psećem danu, maloj susjedi, Dumovcu, poslovima, ozljedi, gasila se nije i njena priča dovela me do uspješno istrčanih 13 km.
Što znači društvo, što znači kad se ne osjećaš sam, što znači vjera?! Znači uspjeh. U adidas školi trčanja nisi sam!
Za mene je trčanje osjećaj slobode.
Pozdrav od Andreje Pocrnčić