Od kad znam za sebe baš uvijek sam izbjegavala trčanje, ono trčanje na tjelesnom (uff baš me boli glava!), trčanje za tramvajem (doći će drugi!), trčanje za dečkima (a, ne!). Priznajem, jedino tu i tamo bi se bacila u trk za klincima dok su bili mali… 🙂
Za adidas školu trčanja sam saznala komplimentirajući kolegicu Gogu koja je svaki mjesec sve bolje i bolje izgledala, a još je imala osmijeh na licu i nekako posebno zračenje. Sa dijetom osmijeha definitivno nema, u čemu je kvaka, vježbam i ja pa nema takvih nuspojava!
Moram pitati Gogu gdje ona to ide, sigurno je otkrila neki novi fitnes program, a nije nam rekla. I tako su nam se pauze pretvorile u brbljaonicu o trčanju…. ha ha ma daj često bi se čulo od Petre i mene… ma nisi valjda po kiši trčala! Što! Otrčala si 21 km… ne vjerujemo! Priznajem bila sam u totalnom šoku, kao prvo ne znam što me više šokiralo kilometraža ili vrijeme od dva sata trčanja… trčanje po kiši i zimi… čisti izazov ali definitivno nije za mene pa ja ne volim trčati!.
Jedan dan pod pauzom moja Petra baci mamac. Lidija počeli su upisi, poslala sam prijavnicu ideš i ti…. pa ti voliš izazove zar ne!
Točno se sjećam tog prvog dana na nasipu stojimo Petra i ja lagano se smrzavamo neki slabašni osmjeh nam je na licu čekamo da sve počne. Polako se počela skupljati ekipa uglavnom sve neka pozitivna vibra bez obzira na zimu, vjetar i mrak. Treneri nasmijani. OK tu samo i sad nema nazad.
Nakon dva tjedna grupnog hodanja i trčkaranja slijedio je taj veliki testni 1 km. Testiranje i svrstavljanje u jakosne skupine A, B, C…, kažem Petri bit ću u zadnja…. pa ne znam .. tu subotu kao kakva tinejdžerica leptirići u trbuhu, nervoza, što je meni ovo trebalo, tko šiša izazove .. bla bla došao red na mene. Start… i nešto me pokrene jurim i ne vjerujem – stižem treća u cilj, sretna… hvale me treneri odličan rezultat za početnika 1km/5,39 ti si za B grupu. Ponosna na sebe i naravno Petru koja je također osvojila mjesto u B grupi. Tako smo nas dvije postale dio vesele adidas ekipe na čelu sa trenerom Nikolom kojem je parola „Vi to možete“.
Treninzi su postali sve zahtjevniji, nižu se pretrčani kilometri, utrke, minutaže, bolovi u koljenima, mišićima, ali i neopisivo zadovoljstvo. Interesantno je to kad si na izmaku snaga kad misliš da ne možeš udahnuti, tek tada se u tebi aktivira neki mali atom i gura dalje.
Tako naša B grupica napreduje i otpušta kočnice u svakom smislu, često zbijamo šale na svoj, ali i na tuđi račun….naravno i na Nikolin 🙂
Mogu zahvaliti Petri i adidas školi što sam se doslovno zarazila trčanjem i što mogu reći volim trčanje, volim taj izazov svakog dodatnog kilometra!
Toliko od sretne trkačice…
Lidija