Nisam neki tip za pisanje, a bogami niti za trčanje, ali eto… krenula sam i ja ove godine u Trčaonu i još uvijek nisam požalila. Sa mnom je krenula i moja prijateljica koja je nakon dva i pol tjedna odustala jer ju je ulovio išijas. Da, sve su mi lađe bile potonule. Budući se inače ne viđamo često zbog posla i obiteljskih obveza, Trčaona nam je bila i mjesto za naša druženja i ženska bljezgarenja o svemu i svačemu. 🙂
U svakom slučaju, bile smo poticaj jedna drugoj da krenemo sa trčanjem i da za par mjeseci doguramo našu kondiciju na neku normalnu razinu bez da se zapušemo na nekoj od šetnji brdovitom Rijekom. Iskreno, potajno smo se nadale i skidanju pokojeg kilograma viška koji nam se nakupio tijekom svih tudnoća i tog titranja oko djece kada ne možeš pronaći niti pola sata za sebe, svoje gušte, želje, potrebe…
Da, nastavila sam bez svoje partnerice za trčanje i mislila tko zna dokle ću ja izdržati i dogurati i kada ću odustati. Sada, nakon više od 2 mjeseca u Trčaoni, mogu napisati da nisam požalila. Našu veselu ekipu iz Rijeke doživljavam kao nove prijatelje koji potiču i bodre svih 100 na sat.
Ima dana kada mi se stvarno ne da, kada već nakon zagrijavanja mi bude toliko teško i pri samoj pomisli da će nas naši dragi treneri Branka i Damir provesti po nekoj uzbrdici i da ću doslovno pasti u nesvijest na zvizdanu. Ali, evo… još uvijek sam živa, nisam pala, nisam odustala. A znate li zašto? Zato što u grupi, bilo to A grupa ili B grupa, uvijek se nađe netko iza tebe, pored tebe, ispred tebe da te pogura riječima da izdržiš do kraja, da ti to MOŽEŠ i da ne odustaneš.
Jedne subote nam je trening bio na Kastvu. Bilo je predivno jutro, trčali smo kroz šumu 2x 15 minuta. Nije bilo one sunjare, kada sunce upeče da ne vidiš ništa par metara ispred sebe i da ti se glava ne zapali. Predivni vjetrić je pirkao lagano i nježno. Kroz šumoviti kraj smo se kretali kao jedno, baš kao kompaktna grupa. Ptice su cvrkutale i konji su bili oko nas i sve je izgledalo savršeno, ali naravno, bilo je tu uzbrdica, nizbrdica, šljunka, svega živog na terenu. I u tom prvom điru kada sam ugledala tu, meni ogromnu, uzbrdicu ja sam na zadnjoj minuti mislila odustati. Mozak mi je govorio da to više ne mogu, da je tolika uzbrdica preveliki zalogaj taj dan za mene. I ne, nisam poslušala trenericu Branku (na žalost) da ne gledamo u vrh uzbrdice nego samo ispred sebe. Mislila sam stati i propješačiti tu zadnju minutu ali, kao što sam ranije napisala, ekipu Trčaone smatram svojim prijateljima i kako svaki pravi prijatelj radi, moja trkačka prijateljica Amira <3 koja je bila iza mene dok sam ja brundala da ne mogu više, ona me samo “presjekla” i govorila mi da IZDRŽIM i da MOGU, da imamo još samooo malo do kraja. Nisam posustala, samo zbog tog poticaja, samo zato što sam si zacrtala taj tren u glavi, da to stvarno MOGU. Možda se nekome čini smiješna ta minutaža, ta uzbrdica kroz koju nas vode naši treneri, ali meni je to bilo kao da sam osvojila Mount Everest (to je valjda to pomicanje granica koje nam Branka stalno govori).
Ono šta želim reći, uz motivaciju (koju sam bila lagano izgubila nakon što je prijateljica odustala), sa svim tim poticajima moje ekipe iz Trčaona Rijeka, s našim predivnim trenerima koji su uvijek tu i bodre nas (i izdržavaju svako moje brundanje i njurganje) ja stvarno vjerujem da mogu i dalje i da ću uspjeti otrčati i tih 10 km koje su nam Branka i Damir jednom prilikom “natuknuli”. Izgleda toliko nemoguće sad, iz ove perspektive, ali ja vjerujem i znam da ćemo svi mi to moći i to bez ikakve muke. Prije toga nas čeka trka u Fužinama na 7 km. I sada mi se to čini toliko daleko, ali vjerujem da ću to odraditi sa lakoćom uz ovakve prijatelje i trenere. Samo opušteno i idemo uživati, kako kažu naši dragi Branka i Damir <3
Vidimo se na treningu i jedva čekam 🙂 🙂
Irena Petričić, Trčaona Rijeka